Ovaj film je i satira i groteska, a njegov je redatelj često jednako ciničan poput njegovih likova, kao i da sam govori da mu ništa ljudsko nije strano, čak i kad je to ljudsko ‘odviše ljudsko’.
Ruski avangardni književnik Daniil Harms u prvoj je polovici prošlog stoljeća napisao vrlo kratki dramski tekst nazvan “Neuspjela predstava” u kojem nekoliko likova jedan za drugim izlaze na scenu, pokušaju nešto reći, ali ne uspijevaju bududući da odmah počinju povraćati. Na kraju se jedna djevojčica obrati publici kako bi im priopćila da se predstava otkazuje jer se svima povraća.
Lako je to u kazalištu, vratiš publici novac, pošalješ ih kući, zakažeš drugi termin. Kako to izgleda kad se takva stvar dogodi na pučini s koje nema povratka, na luksuznom krstarenju na kojem se bezobrazno bogati snobovi doslovno kupaju u vlastitoj rigotini i proljevu, dok za to vrijeme dvojica najpijanijih ljudi na brodu – kapetan (Woody Harrelson) i ruski oligarh (Zlatko Burić) – preko razglasa vode raspravu o prednostima i manama kapitalizma i socijalizma, to nam prikazuje centralni dio nove satirične crne komedije Rubena Östlunda “Trokut tuge” koji je premijerno prikazan na ovogodišnjem festivalu u Cannesu gdje je nagrađen Zlatnom palmom, a njegov redatelj, nakon što je prije pet godina slavio s “Kvadratom”, uvrstio se u “mali krug velikih režisera” čiji su filmovi dvaput trijumfirali na tom festivalu, uz bok Francisu Fordu Coppoli, braći Dardenne, Michaelu Hanekeu, Kenu Loachu i da, Emiru Kusturici uz još svega par drugih. Budući da je prošla rečenica bila izrazito dugačka, slijedi jedna kratka: film je nakon domaće premijere na Zagreb Film Festivalu od sinoć ušao u redovnu distribuciju i u naša kina.
U jednoj od spomenutih rasprava o suprotstavljenim ideologijama čini mi se netko u jednom trenutku Karlu Marxu pripisuje Terencijevu slavnu floskulu “ništa ljudsko nije mi strano”, ali dok gledamo Östlundov film, čini nam se da nam se da je “ljudsko” njegovih likova ono što Nietzsche naziva onom prekrasnom njemačkom riječju “Allzumenschliches” koju mi prevodimo kao “odviše ljudsko”. Kad Nietzsche koristi taj pojam on cilja upravo na onu ljudsku prirodu koja je bliža životinjskoj, a kad je pisao knjigu “Ljudsko, odviše ljudsko” i sam je patio od želučanih problema pa bi vjerojatno razumio Östlunda kad ukida statusne i materijalne razlike između svojih likova dok jedni po drugima povraćaju od morske bolesti.
Ali to je tek jedan efektni geg, koji je ujedno i dovoljan razlog da preskočite ovaj film ako ste osjetljivi na takav sadržaj ili ako smatrate skeč iz “Letećeg cirkusa Montyja Pythona” s Mr. Creosoteom negledljivime. No od izbacivanja izlučevina puno je ružnija ona “odviše ljudska” moralna priroda. Iako će nam u većem dijelu filma razotkrivati dosadnu ispraznost života dokonih bogataša i prikazivati ih kvarnima do srži, on zna da ni siromašni nisu bolji i kad dođe do promjene odnosa snaga u uvjetima u kojima novac i (donekle) izgled više nisu od presudnog značaja, da je moć ta koja će prva na vidjelo iznijeti ono “Allzumenschliches”.
U središtu pozornosti filma su Carl (Harris Dickinson) i Yaya (Charlbi Dean), mladi par manekena i influencera, čija se veza manje temelji na ljubavi nego na činjenici da kao par privlače više sljedbenika na Instagramu. Od samog početka oni međusobno igraju igru moći, natežu se oko toga tko će platiti račun za preskupu večeru, ne vole se iskreno ali su ljubomorni i cijelo se vrijeme samo naslikavaju za društvene mreže. Na krstarenje dolaze jer su ga dobili od sponzora, a tamo nailaze na malo ozbiljnije lovaše među kojima su spomenuti Burićev “kralj govana” (jer se obogatio na gnojivu), ali i razni drugi koji su toliko bogati da im je zbog toga i samima neugodno, gdje i jedan dragi par britanskih umirovljenika svoje bogatstvo duguje trgovini oružjem. No nakon spomenutog incidenta na tragu “Neuspjele predstave”, koji napokon postiže ono što bogataši cinično ponavljaju kroz cijeli film – “svi smo jednaki” – Östlund istražuje i uvjete u kojima bi se stvorilo novo društvo, kad se uloge moći mogu izmijeniti i kad čistačica zahoda može u novome poretku postati kapetanicom na robinzonskom otoku, gdje se i razmaženi muškarci s vremenom pretvaraju u prapovijesne ratnike, a oni ljepši se mogu zadovoljiti statusom priležnika u matrijarhatu.
Ovaj film je i satira i groteska, a njegov je redatelj često jednako ciničan poput njegovih likova, kao i da sam govori da mu ništa ljudsko nije strano, čak i kad je to ljudsko ‘odviše ljudsko’. Ako postoji zamjerka koja se može uputiti “Trokutu tuge”, to je njegovo ipak predugačko trajanje od 140 minuta. Podugački prolog s castinga za muške modele zabavan je, ali nepotreban, osim u smislu da nam otkriva značenje naslova filma na engleskom jeziku. Trokut tuge je, naime, područje između obrva gdje se na licu stvaraju bore. Filmu mnogo više odgovara njegov francuski naslov, “Sans filtre” (“Bez filtera”, ili u današnjem žargonu #nofilter), jer upravo otkriva užasne aspekte ljudske prirode bez uljepšavanja. No, s ulaskom filma u svjetsku distribuciju nažalost je i tuga iz engleskog (i hrvatskog naslova) izbila u prvi plan, kad se pročula vijest da je njegova glavna ženska zvijezda, glumica i model Charlbi Dean preminula sa svega 32 godine od virusne infekcije pluća. Tragičan kraj za talent u usponu kojemu se ovim filmom mogla rastvoriti impresivna karijera.
Ocjena: 9/10
(Imperative Entertainment, 2022.)