Treba li dati novce Đibi da ode van ili nekima koji će strano pretvoriti u domaće?
U početku stvaranja onog što zovemo domaća scena, tako nešto bilo je normalno. Na prvim plesnjacima tijekom 50-ih i 60-ih tzv. električari nisu svirali svoje pjesme, već strane standarde na koje su ljudi htjeli plesati. Generacije kasnije su pak otkrile ekstra benefit prevođenja aktulnih stranih hitova. Možda sad likovi kao što je bio Džo Maračić Maki i Kruno Slabinac služe nekima za sprdnju, ali su oni bar znali sasvim pristojno prepjevati te standarde i približiti ih publici. Kao da je s rockom ovdje bilo drugačije? Nisu li i dalje najuspješniji oni koji su najbolje plagirali?
Paralelno su u to ‘zlatno doba’ djelovali i domaći autori koji su se pak zbog vještih interpretatora trudili biti na zapadnom nivou. I je li to za sprdnju? Svako normalan dobro zna da su brojni festivali domaće glazbe tijekom 60-ih, 70-ih i početkom 80-ih bili napredna stvar gdje se publika okupljala i zbog kvaltetne glazbe i novih trendova. I što je najvažnije, to je bilo najkvalitetnije razdoblje. A kad se stvar srozala? Događalo se to godinama i to, gle čuda, proporcionalno osipanjem uglednih cover zanatlija, pred navalom autohtone domaće kompozitorske pameti. Bilo je samo pitanje trenutka kad će to kompozitorsko-izvođačko društvo, uglavnom loših cover glazbenika koje je svoju vještinu brusilo po terasama hotela i kampova, odlučilo da više mašte i vještine od „Pačijeg plesa“ nije potrebno za domaće prilike. Pa se onda nakon desetljeća vladavine takvih fuš majstora možda treba čuditi što je jedan Splitski festival postao endemski frik show – epicentar moderne autohtone hrvatske glazbe na koje vam ne pada na pamet odvesti nekog stranca. Ako poznajte nekog sličnog i taj vas isti onako neobavezno priupita kakva je domaća glazba, onda je tu uvijek neki ‘spasonosni’ album Tamare Obrovac u najbližem CD shopu koji mu uvalite i više ne razmišljate o tome hoće li taj krivo pomisliti da je ova nacija zaluđena mediteranskom inačicom jazza. Važno je da se niste osramotili.
U duhu toga bilo bi daleko korisnije financirat prevođenje i prepjevavanje stranih zicera, jer oko engleskog očigledno nitko ne želi razbijati glavu, kad je u pitanju radijski mainstream eter. Ili će se i tu stvari uskoro promijeniti kad isti taj eter počne bjesomučno vrtjeti Đibu zapjevanog na engleskom, da se bar od tantijema na domaćem tlu isplati ulaganje u njegovu stranu avanturu. A široki puk i dalje neće znati o čemu pjevaju Bob Dylan i Sex Pistols.
Upravo zbog bi bilo dobro već jednom institucionalizirati reinterpetacije i dati im time nekakav značaj. Možda bi se i neki domaći autori počeli baviti otvoreno onim što najbolje znaju – skidanjem glazbe. Ne bi više morali glumiti kompozitore i tekstopisce i time rizikovati da ih se nazove plagijatorima.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
