Tuđe trebamo, da kao svoje pjevamo

Treba li dati novce Đibi da ode van ili nekima koji će strano pretvoriti u domaće?

Hr Top 40

Podiglo se dosta prašine na glazbenim portalima oko odluke HDS-a da se Gibonniju daju novci da snimi album na engleskom jeziku i proba ga plasirati na stranom tržištu. Ne znam je li uopće pametno da se poput nekih svojih kolega bacim u nabrajanje nekih drugih izvođača koji od početka svoje karijere pjevaju na engleskom i koji su možda na tom natječaju prije Gibonnija trebali dobiti novce. Jer tko zna, s jedne strane gledano, možda se nisu ni prijavili, s druge bit će zanimljivo pratiti to Đibino probijanje na stranom tržištu na kojem se već krajem 80-ih kao mladi metalac neuspješno probijao u društvu Seada Zeleta Lipovače i na kraju shvatio da s jednom „Ćićolinom“ može dalje dobaciti s ove strane Alpa.

Na kraju krajeva ni pjevanje na engleskom ne znači ništa u toj mitskoj priči ‘probijanja vani’. Čudno je da je i sam Đibo zaboravio na koji način vani funkcioniraju labeli i glazbena industrija općenito. A kako funkcionira? Pa čak na isti način kako je oponaša i ovdašnja diskografija, naravno daleko uspješnije. Strategija je identična; traži se svježa krv tj. mladi glazbenici. Nema mjesta za debitante u petoj deceniji života. Ima povrataka veterana na scenu, ali novih ‘staraca’ nema.

Lijepo je gesta što je za tu priliku okupljeni stručni žiri HDS-a odlučio novčano dati Đibi vjetar u leđa i što ga drže velikim talentom ove naše scene, ali su pri tom zaboravili da, recimo, nema tog Gibonnijevog vršnjaka, koji je do sada bio anoniman na sceni s kojim bi bilo koji hrvatski diskograf potpisao ugovor o debi albumu. To moraju biti retki petki. Vani se to dogodi u iznimnim situacijama, poput onih kad cijela britanska nacija emotivno dirnuta briše suze pred malim ekranima dok škotska kućanica pjeva „I Dreamed A Dream“ iz mjuzikla „Jadnici“ u najgledanijem talent showu super-sposobnog Simona Cowella koji je u stanju svakog finalistu instantno pretvoriti u zvijezdu, pa makar i onu koja bljesne kratko, ili možda ako ste slučajno otac Amy Winehouse, ili pak ‘Dr. House’ kojeg zna cijeli svijet, pa si možete priuštiti taj ‘Sinatra gušt’ i u jednom trenutku ispuniti dječački san i postati šlager pjevač. A sad hoće li tako nešto poći za rukom popularnim Splićaninu koji je anonimac već cariniku graničnog prijelaza u luci Ancone, teško se okladiti.

Ono zbog čega ovo pišem je potpuno suprotna stvar. Kopernikanski obrat u cijeloj priči, djelomično uzrokovan i tekstom kolege Tonćija Kožula objavljen na Planu B, i oko kojeg je nastala i rasprava između nas nekoliko glazbenih frikova na Facebooku. Naime Tonći se dobrovoljno podvrgnuo eksperimentu preslušavanja kompletnog radijskog Top 40 domaćih autora – prve nacionalne top ljestvice konstruirane na osnovu onoga što se najviše emitira u hrvatskom radijskom eteru. Tonći je u svom tekstu bio osupnut manjkom glazbenog bio-diverziteta, tj. stilske šarolikosti u korist sigurnog programskog autopilota unutar kojeg dominira osovina Nina Badrić-Massimo-Tony Cetinski.

Koliko je dobra činjenica da konačno postoji radijska liste te vrste i da se crno na bijelom može svaki tjedan vidjeti kakvi trendovi vladaju eterom, toliko je poražavajuća vladavina onog što Kužul naziva depresivnim hrvatskim popom i nedostatka novih imena i raznolikost. No taj radijski Top 40 nije odraz hrvatske glazbe, već odraz ukusa većine radijskih programskih urednika i radijskih DJ-a. Oni su na poziciji gdje se ‘boja miješa s vodom’, zbog čega se isti ne bi trebali čuditi što je „voda zelena“. Jer oni su mediji i oni u dobroj mjeri određuju glazbeni ukus nacije. Lančana je to reakcija u kojoj i glazbenici čuju što se pušta na radiju i onda u konačnici i rade takve pjesme. Nisu tantijemi šala, to je novac.

Nema u tom hrvatskom eteru ni onih domaćih izvođača koji pjevaju na engleskom, što zbog razloga što radijski voditelji takve drže neprimjerenima za svoju publiku o čijoj glazbenoj educiranosti nemaju previsoko mišljenje, ili ni sami ne znaju koji su to domaći izvođači na engleskom jer im, bit će, zvuče kao oni strani. Jedini koji su tu kakve takve pomake napravili su oni koji su odlučili da uopće neće pjevati poput The Bambi Molestersa ili 2Cellos pa ispada da ih se u eteru voli valjda zbog toga, iako izvode ono što je po svim domaćim kriterijima – strano.

Ako je već taj edukacijski nivo nizak, a domaći pop skučen, onda bi bilo bolje da ubuduće društvo iz HDS-a daje novac za suprotnu stvar od one Đibine. Neka u združenoj akciji daju glazbenicima, pjesnicima i književnicima novce za dobro prevedene i prepjevane, što aktualne hitove, što evergrine. Nek’ više narod čuje o čemu pjeva taj Bob Dylan, Lonard Cohen, Lady Gaga i ina imena. I bilo bi zabavnije, ako ne i urnebesno. Zar nije prirodnije da se HDS kao društvo utemeljeno u Hrvatskoj brine za glazbenu bio raznolikost na svom terenu, umjesto da skupim pucanjem naslijepo radi na glazbenoj bio raznolikosti jedne što-ja-znam Velike Britanije ili Švedske? Kao da smo mi ti koji su u stanju njima nešto nametnuti. Dalje>>

Zadnje od Komentar

Idi na Vrh