Valerie June ‘The Moon and Stars: Prescriptions for Dreamers’ – nokturalne meditacije

Novi album Valerie June može se smatrati svojevrsnim povratkom u formu koji autoricu svakako ponovno upisuje u vrhušku današnje ženske kantautorske scene kao i među najbolje vokalistice u žanrovima soula, popa i folka.

Valerie June “The Moon and Stars: Prescriptions for Dreamers”

Prošlo je sedam godina otkako je sjajna pjevačica Valerie June postigla najveći uspjeh karijere svojim albumom “Pushin’ Against the Stone” u produkciji Dana Auerbacha iz The Black Keys, nakon čega je ušla u prilično spor diskografski tempo za današnje pojmove s četverogodišnjim stankama između novih ploča. Njegov nasljednik “Order of Time” bio je u svakom pogledu manje upečatljivo izdanje, pa se tako njezina najnovija ploča “The Moon and Stars: Prescriptions for Dreamers” može smatrati svojevrsnim povratkom u formu koja autoricu svakako ponovno upisuje u vrhušku današnje ženske kantautorske scene kao i među najbolje vokalistice u žanrovima soula, popa i folka.

Već pogledom na naslovnicu možemo zaključiti da June ovdje više teži, što zbog producenta, što zbog možda nekih vlastitih trenutnih ambicija, prema stavu jedne pop zvijezde negoli opuštene retro soul djevojke čiji divlji dreadlocksi plešu u ritmu kakvog zadimljenog bluzerskog kluba, što je vjerojatno slika s kojom je vežemo još od spota za pjesmu “You Can’t Be Told”. Atmosfera novog albuma vrlo je različita od gore opisane te zapravo više naginje melankoliji i sanjarenju koje nosi u nazivu, nego noćnim izlascima i plesu bilo koje vrste.

Ipak, Valerie nam odmah na početku ploče daje do znanja da je još uvijek itekako u stanju napisati hitoidne pjesme. Uvodna “Stay” je prilično moćan komad modernog popa zvuka umotanog u retro obrasce kakvi su prije šezdesetak godina usavršeni na etiketi Stax, ponosu njezinoga rodnoga grada Memphisa. Ovaj element ipak je još bolje iskorišten i kasnije na “Call Me A Fool”, pjesmi koju bez imalo dvojbe moramo uvrstiti na popis najboljih singlova godine, a na kojoj joj se pridružuje slavna sugrađanka Carla Thomas koja ponosno nosi titulu kraljice soula iz Memphisa i koja je za Stax snimila neka od svojih najboljih samostalnih izdanja, kao i slavne duete s izvođačima poput Otisa Reddinga ili svog oca Rufusa Thomasa. Ipak, “Call Me A Fool” u sjećanje doziva i druge velikanke žanra, a među njima ne najmanje Ettu James.

Svaka od ovih pjesama popraćena je po jednom kratkom ambijentalnom poluminutnom “meditacijom”, a još jedna će takva, nazvana “Starlight Ethereal Silence” cvrkutom ptica i zatvoriti ploču. No i među punopravnim songovima naći će se također materijala koji djeluje smirujuće, hipnotički i usnulo, poput primjerice “Stardust Scattering”, dok se “You And I” i “Colors” odlikuju melodijama koje se lako uvlače pod kožu te raskošnim aranžmanima za desetke i više glazbenika.

Nažalost, ploča je koncipirana tako da nakon središnjeg i neponovljivog vrhunca “Call Me A Fool” više na dobacuje ni u približne visine, pa će se u posljednjoj četvrtini većina materijala utopiti u mnoštvu sličnih motiva i istog tempa te zapravo nuditi sve manje uzbuđenja za održavanje koncentracije kako se približava kraju. S obzirom na količinu izvrsnosti koju donosi u svojoj prvoj polovici, uz malu pomoć škara koje je producent Jack Splash (inače poznat po radu s cijelim nizom pop i hip hop zvijezda, od Kendricka Lamara, preko Alicie Keyes do Johna LegendaCeeLo Greena) trebao iskoristiti pred kraj ploče, Valerie bi s “The Moon and Stars” imala možda i najbolje izdanje karijere. Ovako je u pitanju odlična ploča, bolja od prethodnice, ali ipak u sjeni “Pushin’ Against the Stone”.

Ocjena: 8/10

(Fantasy, 2021.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X