Vampire Weekend ‘The Father Of The Bride’ – svijet je (glazbena) lopta šarena

Možda je najbolje reći da je Ezra Koenig učinio nemoguće. Biti opet tako svjež, blistav, poetičan, koncizan i sveobuhvatan u trenutku kad se činilo da Vampire Weekend neće moći doseći kulminaciju prethodnika ‘Modern Vampires Of The City’ i jest nemoguće, ali očigledno ne za glavnog kreativnog pokretača te grupe.

Vampire Weekend ‘Father of the Bride’

Isprva, prelagano i previše harmonijski fluidno da bi se lako uzelo za ozbiljno, kaleidoskopski prešareno u stilovima da bi se prihvatilo koncepcijski. Poput pokušaja da se u ovom našem novom vremenu postmoderne, koje obilježava mnoštvo razbijenih fokusa i mnoštvo razgranatih pritoka, načini neka vrsta pop albuma koji to sve treba pomiriti, valjda kao što je svako vjenčanje pokušaj da se pronađe nekoliko pjesama koje vole svi u svatovima, iako su došli sa svih strana i iz različitih društvenih i životnih sklopova.

Naivan pokušaj. Nešto na što bi se tako naivno odvažili samo neki štreberi, recimo s američkog sveučilišta Columbia, štreberi kojima supkulturne podjele ‘glazbenih plemena’ s kraja XX stoljeća nisu ništa značile jer su došli nakon njih, u vremenu velike konglomeracije kad se sve pretvorilo u neki oblik ‘world musica’, jer je već sve imalo neki svoj background i povijest. Ukratko, jer su ti ‘štreberi’ sve konzumirali i doživljavali samo kroz prizmu glazbe kao zvučne avanture. No slučaj je htio da su upravo takvi ‘štreberi’ kroz svoja tri albuma u karijeri pokazala i dokazala da je to u ovom desetljeću na odlasku bilo ‘ono nešto’ vrijedno truda. Ruku na srce, kad će se jednog dana tražiti esencija desetih, bez grupe Vampire Weekend na toj listi, ona će biti nepotpuna.

Da ne ispadne da je riječ o nekoj jednostrano gledanoj površnoj, a uspješnoj priči (jer takvih jeu  svijetu pop glazbe podosta), puno je tu talenta i puno riskantnog truda uloženo, iako se tako ne čini, no uzeo bih za primjer jedan bend blizanac s britanskog otoka, kojeg taj isti Otok slavi, ali je previše kitnjast i pretenciozan da bi bio prirodno i nenametljivo prihvaćen izvan svoje sredine. To je 1975 kojeg predvodi jedan gorući ambiciozni talent imena Matthew Healy. Glavna razlika između njega i Ezre Koeniga, kojeg se može smatrati predvodnikom Vampire Weekenda, jest upravo to što ostavlja dojam da se u pokušaju kreacije novog postmodernog popa on više muči i time dobiva varljivi i diskutabilniji rezultat, dok, eto, Koenigu to kao da dolazi prirodno, u smislu da je u stanju riješiti stvar s dva-tri akorda i da se posljedično tu nema što previše objašnjavati slušateljima koje dovodi do one osnovne dvojbe kad je riječ o pop glazbi, a to je: ili vam se pjesma sviđa ili ne sviđa, i tu prestaje svako daljnje mučenje moždanih vijuga.

Četvrti po redu album „The Father Of The Bride“, kao da upravu tu crtu ima najviše izraženu. Može ga se u punom smislu smatrati povratničkim albumom, jer bend dosad nikad nije imao šestogodišnju pauzu između dva uratka. „Modern Vampires Of The City“ objavljen je 2013. i bio je vrhunac karijere. Taj vrhunac uzrokovao je promjene u personelu (što obično uspjeh zna napraviti bendovima). Tako je u trenutku kad se Koeniga i gitaristu Rostama Batmanglija počelo doživljavati kao kreativni tandem i glavni motor benda, dogodilo se da ga je potonji 2016. napustio i okrenuo se produkciji i solo radu, dok se Ezra pak posvetio potpuno drugom planu fokusirajući se na rad na Netflixovoj animiranoj seriji „Neo Yokio“, kao što je okrenuo potpuno novi list osnivanjem porodice i preseljenjem u Los Angeles. Dakle, ako bih bio malo zajedljiv, činilo se da je time odigran pravi hipsterski scenarij oko raspada jednog hipsterskog benda, jer su i vremena takva i odavno su deplasirane one priče u kojima se glazbenici kunu da će ‘gurati do kraja života isti film’, jer, na koncu su i brojni reunioni pokazali da osim ‘egzistencijalnog filma’, onaj ‘kreativni film’ tu nitko neće ‘gledati’. Pošteno – ako se mene pita – bolje stati kad je najbolje, rekli bi Jinxi.

„The Father Of The Bride“ je, dakle, i to breme imao na leđima. Za Ezru Koeniga – ‘biti ili ne biti’ situacija. Pitanje: može li imati sve konce kreacije u svojim rukama i to s megalomanskim duplim albumum? Potez istovremene objave dva singla prethodnika „Harmony Hall“ i „2021“ više su odavali nesigurnost benda i diskografa, u smislu s čim započeti s promocijom tako opsežnog albuma. No opet, minijatura „2021“ koja na albumu služi kao premosnica između pjesma „Flower Moon“ i „We Belong Together“ golicala je maštu upravo jer je među izabranima, no „Harmony Hall“ je bio punokrvni analogno-akustični singl koji je evocirao na neke Simon And Garefunkel godine, ali s bitnim dodatkom ritma kojeg bi lako pripisali mančesterskom ugođaju debitantskih Stone Rosesa, koji ga je izmještao iz neke ziheraške nostalgičarske ucrvalosti, da bi prvi video spot „This Life” donio dah onog velikog ptimističnog sveameričkog zvuka – sasvim dovoljno da se albumu da šansa.

A album? Kao što je već kazano u uvodu, već se s „Hold You Now“ i „Harmony Hall“ činio kao naivan pokušaj, no zrno sumnje da nije tako, Koenig je već posijao u „Hold You Now“ koja je isprva čudni, a sa svakim novim slušanjem čudesni stilski diptih koji je spojen kroz duet s Danielle Haim iz grupe Haim, a priznat ćete da nema previše albuma koji započinju duetom s gostujućom pjevačicom, a da su uz to još i povratnički. Još manje se očekuje da će to ujedno biti najava za još dva dueta s istom pjevačicom na istom album, a upravo se to dogodi kasnije u „Married In A Gold Rush“ i „We Belong Together“. Još je luđa suradnja sa Steveom Lacyjem, pjevačem i mladim gitarskim virtuozom iz grupe The Internet, prvo u „Sunflower“, a potom u „Flower Moon“, prva inspirirana afro-brazilskim jazzom za koji ne znate bi ste li ga prije susreli u postojbini Jobima ili u nekom senegalskom zadimljenom klubu, a drugi kao da je napravljen u čast Simonovom „Gracelandu“. No taj pristup da je svijet (glazbena) lopta šarena probija već u trećoj „Bambina“ uz dominirajući zvuk ‘kastanjetstih perkusija’, ili u „Big Blue“ koja odiše havajski, otočju gdje se Vampire Weekend pomalo zadržavaju i na narednoj „How Long“ koja pomalo zvuči kao angažman (Havajca) Jacka Johnsona na soundtracku nekog animiranog filma (ali se kroz nju može iščitati i ranije spomenuti Koenigov rad na Netflixovoj seriji).

Dok „Rich Man“ predstavlja nekadašnji arhetip pop-mišunga world musica, jedna „My Mistake“ će vas odnijeti u zlatno doba brodvejskih croonera, a nakon nje se poput iznenadne bujice na vas strovali flamenkom inspirirana „Sympathy“ i ispuni vas adrenalinskom tenzijom na najneočekivanim dijelu albuma. Ezra Koenig poput velikog Davida Bowieja kameleonštinu uvodi kao pravilo, a velikog maga se možda najviše dotaknuo u načinu kako je sastavio jednu „Stranger“, koja bi se uvjetno mogla nazvati ‘susret Bowieja i The Beach Boysa“.

U tom njegovom svijetu ne robovanja stilovima i njihovoj eksploataciji dokle god daju smisleni feelgood osjećaj, tj. služe (skoro pa isključivo toj) svrsi, rock and roll je samo jedna od destinacija za glazbenog globetrottera Koeniga. Njime je doslovce začinio drugi dio pjesme „Sympathy“, ali ako ćemo iskreno i to spada u onu sferu koja je na Grammyjima poznata kao latin rock kategorija, no i to se može iščitati kao ‘efekt rock decentralizacije’, odnosno, ako u današnje vrijeme tražite dobar rock ukopan u realnost, prije ćete ga naći izvan njegove postojbine nego u njoj.

Vampire Weekend putovanje zaključuje 18. pjesmom putopisnog naslova „Jerusalem, New York, Berlin“, pjesmom vas na putovanje namami opet i opet, sve dok ne se uhvatite u mišljenju da već mjesec dana bez ikakve zapreke konzumirate jedan album na kojem vam ništa ne smeta ili ne bode uši, iako ništa tu naizgled ne ide skupa. Album koji lako prigrlite čak i ako je to vaš prvi susret s Vampire Weekendom (sudeći i po reakciji najmlađih naraštaja). Ako to nije najbolji pop album ove sezone, onda je teško reći što jest.

Ocjena: 10/10

(Coulmbia / Sony / Menart, 2019.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 € 5.00 € 10.00 € 20.00 € 50.00 € 100.00 € 200.00 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X