Novi album Van Halena „The Different Kind of Truth“, suprotno nazivu donosi samo poznatu istinu koja glasi da je ova grupa u ozbiljnoj autorskoj krizi punih 28 godina te da je na sigurnom putu da se u nju još dublje zakopa.
U pedeset minuta, među 13 naslova nemoguće je pronaći pjesmu vrijednu slušanja. Tome je najzaslužniji, Eddie Van Halen, svjetski poznat gitarist koji se nemilice šepuri svojim tehnikama i znanjem (koji su neupitni), tek kad malo posustane (što je rijetko) dogodi se uhu olakšanje. Gitarističko silovanje pospješuje njegov sin Wofgang Van Halen (bendu se priključio 2006.), koji je u ovoj ži(v)čanoj orgiji odabrao bas gitaru i jednako je virtuozan te neumjeren kao otac. Kad se ova dva neuroza, pardon virtuoza, udruže s Eddievim bratom i Volfgangovim stricem Alexom Van Halenom na bubnjevima, nastaje obiteljski pakao štreberske gnjavaže ili genijalnosti za tablaturske bene i skidače „zajebanih“ riffova s YouTubea.
U njihovom zatvorenom krugu instrumentalne i harmonijske agonije lako je zamisliti glas nekog Sammyja Haggara ili Garyja Cheronea, pjevača koje su koristili samo za popunjavanje ono malo praznina u suludom obiteljskom glazbenom egzibicionizmu. Njih dvojica nisu imali sposobnosti podariti smisao pjesmama, a najbolje bi ih opisale riječi Miše Kovača da imaju dara al nemaju hita. Jedini kojemu je to polazilo za rukom bio je originalni pjevač, David Lee Roth koji ih je naposlijetku i napustio zbog dugogodišnjeg instrumentalnog silovanja te nemogućnosti obuzdavanja sviračkog ega svojih bend mejtova.
Povratkom Diamond Davea realno je bilo očekivati neki pomak ili bar nastavak „1984.“, zadnjeg njihova zajedničkog albuma. Albuma na kojem se Eddie bavio više klavijaturama, na kojem gitara nije satrala vokal i pojela pjesme te koji je iznjedrio par dobrih pjesama te svjetskih hitova poput „Jump“, „Panama“, „Hot For Teacher“…
Prisjetimo se, Roth je napustio grupu 1985. i s basistom Billyjem Sheehanom te gitaristom Steveom Vaijem napravio vlastiti bend. Brendirao je svoje instrumentaliste krajem osamdesetih kao najbolje na svijetu. Snimio je rock Eat ’em and Smile i pop Skyscraper albume te s njima doslovno preuzeo slavu svog matičnog benda. Dave je konačno imao pjesme koji su bile na zdravim temeljima. Iznjedrio je Dave i neke pristojne tekstove koji su, doduše, naivno pikale u srca u duhu bedastih osamdestih.
No Rotha su ubrzo napustili njegovi puleni stoga je samostalno glavinjao kroz dvije dekade paraleno s obitelji Halen, snimao nebitne, zaboravljene pjesme i albume. Pravo je čudo da su fanovi (bar tako piše na internetu) imali vjeru i očekivali veliki reunion. Dakle, nastavak najboljeg od Van Halena i Davida Lee Rotha. A što su dobili? Dobili su Diamond Davea koji se u tjesnacu riffovanja obitelji Halen hrva sa svojim nasljednicima. Što je glupo, al nam je barem dokazao da sa svojih skoro pedeset godina ima četiri oktave u glasu. Čitav album odiše nemogućnošću pjevača, suvislog autora da se probije kroz čahuru zvučne kulise koja je uključivanjem sina i nećaka Volfganga postala još autističnija te tvrdokornija.
Takav slijed dovodi ovaj album i do tematskog ćorsokaka. Nikakvu pametnu rečenicu nećete tamo pronaći. Dapače, svojim polu diletantskim političkim angažmanom u uvodnoj pjesmi Tatoo čak su i degutantni. Radi se o zadnjem stihu kitice: „Uncle Danny had a coal tattoo, He fought for the union, Some of us still do, On my shoulder is the number, of the chapter he was in, that number is forever like the struggle here to win“. Već ih vidim kako sviraju stare hitove na nekoj republikanskoj predizbornoj bakanaliji…
Ocjena 3/10
(Interscope/Universal Music, 2012.)