Vedran Ljubenko ‘Kad je vedro nije oblačno’ – poklonjena jedinica

Čini se kako Vedranovi tekstovi nisu posljedica aktivnog promišljanja, već samo riječi izvađene iz jezičnoga bezdana naslonjene jedna na drugu.

Vedran Ljubenko “Kad je vedro nije oblačno”

U ova vremena kada je glazba putem interneta postala dostupna svima, a svrha glazbene kritike svodi se na to da slušateljima skrene pozornost na kvalitetne stvari na koje se isplati utrošiti vrijeme u tom nepreglednom moru sadržaja, politika našeg portala uglavnom je takva da o lošim izdanjima ne pišemo jer je šteta medijski prostor trošiti na stvari koje ga ne zavrijeđuju. Uostalom, kad je nešto loše, onda ni mi sami ne volimo trošiti vrijeme preslušavajući pomno taj materijal, jer postoji bezbroj albuma, starih ili novih, koje bismo radije slušali. Ali ima trenutaka kada je teško pregristi jezik.

Upadam tako sinoć u automobil svog urednika kojemu u ruke stižu svakakve stvari na recenziju, a on jednu od njih upravo vadi iz celofanskog omota na kojem stoji naljepnica – da ne kažem upozorenje – kako je riječ o prvijencu mladog kantautora koji je nastupao na hvaljenoj HRT-ovoj emisiji A Strana. Budući da pripadam onom iritantnom dijelu populacije koji izbjegava televizijski program i onda se još time voli i pohvaliti dok pošten svijet na to s pravom okreće očima, moram priznati da je ovo moj prvi susret s Vedranom Ljubenkom. Ali Zoranov je auto, ima pravo u njemu slušati što hoće, a i ja ću eto na taj način naučiti nešto o čemu ne znam ništa, što je prilika kakvu ne volim propustiti.

Zapravo, ono što nas najviše privlači ideji da se prepustimo avanturi upoznavanja Ljubenkovog debitantskog izdanja možda je kombinacija naslovnice koja zaziva u sjećanje najgore dane mekog metala, a prikazuje borbu dvaju vitezova: jednog krilatog što kopljem probada drugog u crnom oklopu (dobro je vidjeti da simbolika borbe između dobra i zla nije izgubila na popularnosti između zore čovječanstva i sumraka bogova) te naslova albuma – “Kad je vedro nije oblačno” – na koji je autor, možemo pretpostaviti, nabasao prekopavajući po ormaru s Grunfovim majicama. U zraku se već osjeća blagi potencijal za katastrofu, ali i to se lakše podnosi u društvu; Zoran pritišće tipku “play”.

Prvo što čujemo produkcijski zvuči poput teme iz kakve dječje emisije iz prošlog stoljeća, a Vedranov glas, od kojeg smo iskreno očekivali više s obzirom na njegov televizijski pedigre, poručuje nam prvu iz svog arsenala mudrosti: “Kad netko bi dijelio ljude na one dobre i zle/ Možda tad bi samo oni pravi bili jedni za druge.” Radikalan je to stav mladog Vedrana u podijeljenom svijetu 21. stoljeća u kojem ljudi gotovo da i ne rade ništa drugo osim što ljude dijele na dobre (one slične sebi) i zle (one drugačije) i u kojem glas umjetnika obično teži tome da pokuša premostiti razlike i povezati suprotstavljene strane tako da budu jedni za druge. No to je tek uvod prve i naslovne pjesme ovoga albuma i uskoro ćemo uvidjeti da sve ono što slijedi može tek još više zbuniti, što porukom, što zvučnim rješenjima u koje je ona upakirana.

Već je sljedeća skladba “Ne diraj me, ne diram te” (ovdje ubaci neku lošu foru o socijalnom distanciranju) urnebesan hit koji se mora proglasiti apsolutnim vrhuncem albuma iz svih pogrešnih razloga. Kreće kao klavirska balada koja se nakon četrdeset sekundi pretvara u sumanutu poskočicu iz žanra pastirskoga rocka kakav bi bio ispod ljestvice koju je Bijelo dugme postavilo u trenucima kada ju je samo pustilo da leži na zemlji nepodignuta, kompletno sa zvukom sintesajzera kakav bi mogao proizvesti neki Casio kupljen na Hreliću za dvadeset kuna. Vedran pokušava i pjevati čas kao Islamović, čas kao Bebek s mudima u škripcu, pa se ovdje već moramo priupitati tko u 2020. čuje ovakav materijal i procijeni da je zaslužio biti objavljen. Čovjek bi rekao da je to zato što nitko nije izdržao provoditi vrijeme u studiju dok je ovaj album nastajao, pa je mladog Vedrana ostavio prepuštenog najgorim nagonima, no Vedran u knjižici CD-a zahvaljuje nizu od čak šest (!) producenata koji su “pridonjeli glazbenoj realizaciji albuma”. Šest baba nikad nije porodilo kilavije dijete.

“Vrijeme da se trgnem” brzo smo preimenovali u “Vrijeme da se prdne”, a u njoj Ljubenko vodi bitku s notama iz višeg registra kao i ritmom teksta koji mu povremeno ostavlja višak u ustima koji je gotovo nemoguće prilagoditi glazbi. Prije nego gitarist preuzme stvar generičkom solažom iz devedestih, Vedran se upušta u nekakav funk-scat koji trebate čuti da biste vjerovali da postoji. Zatim će uslijediti još jedna balada, “Sanjar” u kojem nas autor poziva da sanjamo “da su kule ljubavi samo trag u prošlosti”. Možda je i njemu više pun kufer inzistiranja na paroli “samo ljubav”, pa joj je odlučio stati na kraj baladom, ali čini se kako njegovi tekstovi ipak nisu posljedica aktivnog promišljanja, već samo riječi izvađene iz jezičnoga bezdana naslonjene jedna na drugu. Naime, već u sljedećem stihu poručuje: “Vrijeme kad nas promijeni, samo takva ostani”. Zamolio bih ovu djevojku da priupita Vedrana treba li ostati ista unatoč promijeni ili ostati takva promijenjena zauvijek, jer je njegov zahtjev nejasan.

Da, vrijeme nas mijenja i vrijeme je česta tema Ljubenkovih pjesama. Ako nije vrijeme da se trgne ili vrijeme što nas mijenja, onda je vrijeme novac, kao u točno tako nazvanoj skladbi. Ako se probijete kroz prvih dvadeset sekundi vokalne akrobacije mladog pjevača, bit ćete nagrađeni još jednim antologijskim biserom koji produkcijski ne teži prastaroj rokerštini i baladeriji, već nekom suvremenom popu. Ovdje će Vedran prosipati kombinacije usahle ulične mudrosti i nekakve financijske fantazije poput: “Pa, pa papa pare/Ja, ja jaja jamac/Bu budi mi žirant/ Ne, ne budi stranac.” I bit ćete upozoreni da pušenje SMANJIVA (sic!) cigaretu. Teško je reći što treba popušiti da bi se popušio ovakav tekst, ali u pitanju jamačno nisu cigarete.

“100 lica” donosi nove logičke (i ritmičke) probleme u kojima “stoji samo jedno lice/imperatora, izdajice” a ti sam biraš kome od njih pripadaš. Ako imaš izbor, očito se ne nudi samo jedno lice, evo ih imenovanih, 1.) imperator; 2.) izdajica. Netom prije ove pjesme pomislimo kako bi ove pjesme bile bolje kada bi Ljubenko umjesto riječi pjevao samo “La la la la”, kad eto pjesme koja se upravo tako zove! I onda još jedna, “Ja sam hit” koja to nije – primjećujete ubrzavam tempo recenzije jer sam već i ovako potrošio puno previše vremena (koje je, naučio sam s ploče, novac) na Vedranov prvijenac, a – parafraziram – all I got was this lousy CD.

U cijeloj svojoj sedmogodišnjoj karijeri recenzenta na ovom portalu nikad ni jedno izdanje nisam ocijenio jedinicom. Vedran će danas dobiti jedinicu, iako ne znam kako ju je uopće zaslužio. Možda tek milostivo kratkim trajanjem od ispod 25 minuta, jer duža minutaža je jedini način kako mogu zamisliti da bi ovaj album mogao biti gori nego što jest.

Ocjena: 1/10

(Croatia Records, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X