Velimir Grgić: Malom i nadrkanom narodu jako je puno toga ‘bizarnost’

Deset godina je prošlo od objavljivanja kultne filmske enciklopedije ‘Žuti titl’. Evo razgovora s jednim od autora…

Velimir Grgić (Foto: Domagoj Kunić)

Ovih dana vodili smo fantastičnu prepisku s autorom, novinarom, filmofilom i filmomanijakom Velimirom Grgićem. Opširni uvodi kod ovog su čovjeka suvišni. Radije vas odmah bacamo u vatru odličnih, ponekad oštrih opaski, prepirki i komentara o filmu, seksu, Japanu, Hrvatistanu i Žutome titlu – enciklopediji filma koja je čitateljima radikalno promijenila očište.

Velimir Grgić i Marko Mihalinec, autori drugačije filmske enciklopedije, slave jubilej na festivalu DORF u Vinkovcima, pa evo zašto treba uzeti u obzir misli i riječi genijalnog Grgića…

Mislim da sam svojedobno čuo od tebe da si taoist, a opet, baviš se fenomenologijom koja je u potpunoj diskrepanciji s tom filozofijom – popularnom kulturom.

Ne znam što je veća glupost – to da sam ja taoist ili da su taoizam i popularna kultura u potpunoj diskrepanciji. Ja samo sanjam da sam leptir. Dok me Zhuangzi ne probudi.

Dakle, impliciraš da sam neupućen i k tome glup?

Haha, zašto misliš da se sve okreće oko tebe?

Možda paranoja ili ego (smijeh)?

Impliciram da ne znaš ništa o taoizmu, da, ali to uopće nije nekakva tragedija ili zločin. A glup mogu biti samo ja, jer ja sam to izjavio na televiziji. Ili samo pričam gluposti jer me to zabavlja? U svakom slučaju, opusti se…

Ha! Dakle, nisam pogriješio! Nego i u nekoliko si navrata kroz svoju definiciju mogućnosti bivanja Japancem u Čavoglavama rekao da ljudi žive u svojim osobnim kulturnim balonima, misleći pritom na početnu poziciju suvremenog, aktualnog vremena gdje si sami kreiramo osobnu mikro-kulturu. Čega bi nas takva postmodernost mogla dugoročno stajati, a gdje bi kulturološki mogli profitirati?

Kulturološki smo već profitirali – količina dostupnih i nabavljivih sadržaja nikada nije bila veća i u konstantnoj je ekspanziji. Ako profitiranje definiramo kao kvantitativnu odrednicu. Čega će nas stajati, to ćemo tek vidjeti. Samo je pitanje tko smo to ‘mi’? Nisam siguran misliš li na vrstu ili naciju. Ali generalno je svejedno, jer niti jedno niti drugo nije ni približno stabilna kategorija, ma koliko se trudili vjerovati u kolektivizam.

Da, svakako mislim na hrvatsku kulturu gdje se proboj ‘egzogene’ kulture ksenofobno smatra napadom na našu tradicionalnost, a opet se on, paradoksalno, događa prilično brzo i možda i prebrzo smjenjuje hrvatsku kulturu. Drugim riječima, mi je doista imamo, a unatoč dičenju njome, nismo je svjesni i ne poznajemo je.

Da, ali odmah se otvara novo pitanje – što je to točno hrvatska kultura? Je li to kultura u kojoj je ‘pravi Hrvat’ samo onaj koji kroz kamen puže s nožem u zubima dok u pozadini svira guslarski remiks Thompsona ili je to zagrebački odvjetnik koji u Lisinskom gleda hrvatske pijaniste? Jesu li ‘veći’ Hrvati klinci koji su u majicama Pistolsa i Metallice ’91. ginuli u ratu ili Željka Markić i kato-talibanski odred za (samo)kažnjavanje? Kultura svake nacije je kreolska, kaleidoskop fantazija i realnosti, spoj uvezenim elementima obojene tradicije koja često nema smisla u prezentu i nostalgijom obojanog ultra-modernizma. Između ostalog. Mainstream kultura neke nacije diktirana je i formirana željama i snovima vodeće elite. U društvima horizontalne prirode, liberalnim, kapitalističkim i tzv. demokratskim, modernim zapadnim društvima kojima bi Hrvatska (tj. jedan njezin dio) htjela pripadati, takva elita ne postoji – ona samo broji novac, ne diktira tamburice, HNK, kamen, mramor, željezo i crkvu kao što je to činio Franjo Tuđman. Pridodajmo tome i libertarijansku prirodu interneta, koji omogućuje koegzistenciju milijun i jedne kulture unutar kulture zamišljenog nacionalnog mainstreama i možemo se samo pitati postoje li danas uopće drugi nedodirljivi stupovi hrvatske kulture osim jezika, šopinga, nogometa i masne hrane. Dalje>>

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X