Deset godina je prošlo od objavljivanja kultne filmske enciklopedije ‘Žuti titl’. Evo razgovora s jednim od autora…
Kulturološka diskusija u Hrvatistanu mora nam biti temom nekog budućeg susreta, neke kave ili pive, a dotad bih se osvrnuo na Japan. Autorski rad Velimira Grgića dobrim je dijelom određen dječačkom ljubavi i fanovskim pristupom japanskoj popularnoj kulturi, ponajprije japanskim filmom (što komedijom Banzai Manzai!!!), japanskim animiranim pornografskim filmovima (hentai)…
Od jedanaest knjiga koje sam objavio, samo ih četiri ima veze s Japanom i samo jedna je o japanskom filmu. Ali da, sve je individualna percepcija, zar ne? Uglavnom, hentai-anima, japanskih porno crtića, u životu sam pogledao sve zajedno možda pet-šest, nikada previše o njima nisam pisao, niti su me previše zanimali, niti ih nešto previše ima u mojim knjigama. Štoviše, anime me općenito, osim u nekim izuzetnim slučajevima kad se navučem na određeni serijal ili autora, praktički uopće ne zanimaju, niti su me ikada zanimale. Ono što me zanima su neispričane priče pojedinih kultura. Ponekad mračna strana, ponekad jednostavno stvari koje knjigama nisu dotaknute, barem ne na hrvatskom jeziku, a takvih je puno. Jako puno. Moje filmsko područje interesa, tj. jedno od mojih filmskih područja interesa, jest azijski igrani film. Primarno, japanski, korejski, kineski, filipinski i tajlandski igrani film. Posve je slučajno što sam objavio knjigu o japanskom, a ne o korejskom filmu. Zapravo i nije, jer knjigu o korejskom ili filipinskom filmu teško da bi u Hrvatskoj netko izdao, a kamoli kupio. Japan je ipak Japan.
Ove godine (na DORF-u) Marko Mihalinec i i ti slavite deset godina od izdavanja filmske enciklopedije Žuti titl koja je, nije nimalo pretjerano, bila svojevrsni hit među filmašima, filmofilima i ljudima sa smislom za humor. S obzirom da se na DORF-u obilježava jubilej, možeš li detaljnije dati nekakav povijesni pregled Žutog titla? Kako je do njega došlo?
Znaš, ponekad mi se čini da ja u 10 dana svog života proživim više toga nego neki ljudi u 10 godina – zbog toga mi je jako, jako teško prisjećati se onoga što je bilo prije deset godina, jer mi sve to izgleda kao nešto što se dogodilo prije tri reinkarnacije, ali probat ću: Marko Mihalinec i ja upoznali smo se još u „Nomadu“, znači prije nekih 15, 16 godina, a potom se i sprijateljili kada smo shvatili da oboje volimo Traci Lords i ‘Commanda’. Godinu dana kasnije, rodio se Žuti titl. Sve ostalo je povijest.
Kojim ste se autorskim principima ti i Marko Mihalinec vodili? Zašto je to drukčija enciklopedija? Danas, deset godina kasnije, unatoč kojekakvim kanalima dolaska do informacija, ipak nema tako sistematičnog prikaza filmskih trivijalnosti i bizarnosti.
Žuti titl pokazuje što se događa kada se stvari izvuku iz konteksta i stave u novi kontekst s drugim stvarima izvučenima iz konteksta. Osim toga, knjiga pokušava zarobiti duh gledanja, fenomen kada je od cjeline važniji dojam koji ostavljaju pojedine impresivne scene i detalji prepričavani danima, ako ne i godinama nakon samog gledanja. Dakle, to je knjiga o izvornom filmskom iskustvu preslikanom na papir u formi lista iskustava; s jedne strane eksperiment i edukacija, ali baš kao što piše u uvodniku Žutog titla, prije svega zabava. Makar je u isto vrijeme i ratoborno razbijanje tabua te ograničenja filmskog doživljaja. Cilj je, recimo to tako, bio pokazati da su „Cannibal Holocaust“ i „Visitor Q“ jednako važni i sjajni kao i, recimo, jedan „Građanin Kane“ i „Lawrence od Araije“, samo je potrebno primijeniti druge kriterije za drugi filmski univerzum, stil, duh i namjeru. Ograničenost shvaćanja filmskog svijeta jako nas je živcirala, posebno zato što je godinama bila dominantna kod tragikomične hrvatske kritike, ali i kod publike koja nije u stanju misliti svojom glavom pa samo sjedi i guta što joj se servira, uglavnom se mediokritetski orijentirajući prema ocjenama na Imdb-u. Jer većina je uvijek u pravu… To su bili neprijatelji, takve ideje je trebalo razoriti i to je također bio jedan od zabavnijih elemenata pri gradnji Žutog titla. Ukratko, to je sve samo ne knjiga o trivijalnostima i bizarnostima, iako bi je bizarni i trivijalni ljudi možda mogli tako shvatiti.
Da, o tragikomičnosti i pretencioznosti hrvatske kritike nedavno je jako lijepo govorio profesor Nikica Gilić za Fak Tvoj Film. Nego, ispričavam se ako sam te uvrijedio „trivijalnostima“ i „bizarnostima“(smijeh). Međutim, ako jedan podnaslov nosi termin „zabavnik“, a među koricama govorimo o legendarnim „prdežima“, najboljim kasapljenjima ljudskoga tijela ili rekvizitima Davida Hasselhoffa, gdje je onda pogreška u klasifikaciji?
Povratak Žutog titla nosi etiketu ‘zabavnik’. Žuti titl nosi etiketu ‘drugačije filmske enciklopedije’, ali nema veze… Zadržimo se samo na jednoj odrednici koju spominješ – ‘kasapljenje ljudskog tijela’ je temelj, osnovna poetika, narativna i vizualna odrednica jednog višestoljetnog žanra, iznimno popularnog žanra zvanog horor. Štoviše, riječ je o najprofitabilnijem filmskom žanru u posljednjih desetak godina. To kasapljenje kao odrednica dobrog dijela žanra (posebno velikih podžanrova unutar žanra, kao što su splatter, slasher ili torture porn), podloga je ostvarivanja željenog filmskog efekta, najčešće ustoličena na ideji što vjernije rekonstrukcije stvarnosti. Dakle, uglavnom je riječ ne samo o izazovnom i skupom zadatku, već praktički i o umjetnosti rekonstrukcije koja je pojedina imena, od Savinija do Lakobrije, pretvorila u ikone filmske scene. Žuti titl odaje počast tom zanatu u jednom manjem dijelu unutar svojih korica, pored odavanja počasti drugim klasicima i fenomenima našeg djetinjstva – ali upravo je taj dio zapeo za oko ogromnom broju ljudi, što je fantastično, jer mislim da najbolje pokazuje ljudsku prirodu. Recimo, naslov liste isto je tako mogao biti ‘Najbolje zamišljena, ostvarena i snimljena ostvarenja u sektoru specijalnih efekata unutar žanra horora, ali i ostalih srodnih i nesrodnih žanrova’, što bi bila gotovo pa oskarovska kategorija. A kad napišeš ‘Kasapljenje ljudskog tijela’ i služiš se crnim humorom, nisi promijenio ništa osim ambalaže, no dokazao si i to da je ona ključ za radikalnu promjenu percepcije. Dakle, ne znam što je tu posebno trivijalno, govorimo o osnovnim postulatima jednog golemog i strašno važnog dijela filmskog svijeta. I da, ako ti rekviziti Davida Hasselhoffa zvuče trivijalno… pa jesi li ti svjestan da je David Hasselhoff upravo sa svoja dva najvažnija rekvizita – fudbom i prekrasnim glasom – srušio Berlinski zid i zauvijek promijenio povijest svijeta? Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
