Vid Barić: Za autorstvo se treba izboriti

Vid Barić pisac je i novinar s dosta plodnim prošlim životom kada je bio dijelom regionalne snowboarding scene. Danas se bavi novinarstvom, surađivao je sa 100posto portalom i Jutarnjim Listom i zaradio status jednog od najzanimljivijih novinara mlađe generacije. Našli smo se na ovogodišnjem Fažana Media Festivalu gdje je Vid promovirao svoju drugu knjigu ‘Vrabac protiv dabrova i ostale novinske priče’, i dosta neobavezno, na terasi hotela u kojem je Vid odsjedao, popričali o novinarstvu, knjizi, reportažnoj formi i svemu između.

Vid Barić (Foto: Kristijan Smok)

Nekad snowboarder, danas novinar. Što je potaklo tu tranziciju?

Vid Barić: Zapravo je to išlo prirodno. Dugo sam bio u tom sportu i dobrih 10 godina mi je boardanje bilo sve u životu. Godine su prolazile, imao sam 25-26 godina s nekim operacijama iza sebe, pa se više nisam mogao baviti sportom na tom nivou. Izgubio sam i sponzore, budžete, a već sam bio snimio na ulici i sve trikove koje sam htio, pa nisam više znao što bih sa sobom u tom svijetu. Pitao sam se što bih iduće mogao raditi s istim žarom, u čemu bih to mogao biti slično uspješan, i na kraju sam se nekako opredijelio za pisanje, kojim sam se puno bavio i na faksu. Logičan korak je bio pronaći posao u novinarstvu.

Iza sebe imaš dvije knjige, “Fiumanski opet lažeš” i “Vrabac protiv dabrova i ostale novinske priče”. Kako je tekao tvoj put u novinarstvu i kako to da si odlučio ukoričiti baš te novinske tekstove?

Vid Barić: Moj prvi novinarski posao bio je na tabloidnom portalu. Ja sam znao kakve tekstove želim pisati i oni su bili prilično suprotni diskursu koji se generira na takvim mjestima, ali sam ih svejedno isporučivao, a većinom sam ih pisao u svoje slobodno vrijeme, jer se u smjenskom radu na portalu isključivo “trpalo”. Na koncu me taj pristup doveo do Jutarnjeg lista. Tu sam bio zapažen, vjerojatno s obzirom na izbor tema kojima sam se bavio, kao i na stil pisanja, i nakon tri godine odlučio sam svoje novinske reportaže ukoričiti u dogovoru s izdavačem “Shura Publikacije”, koji je objavio i moj debitantski roman. Po svoj prilici, objavio sam tu knjigu i kao nekakav statement koji govori kako se ipak može pisati drugačije u doba brzih portala i Instagram novinarstva.

Čini mi da je medijska stvarnost danas mediokritetska, dosadna u formi i izrazu. To je njezina realnost koja se brani fensi terminima digitalizacije i idejama o brzom internetskom novinarstvu

Kao aktivni dio današnje medijske slike, kako ju komentiraš?

Vid Barić: Čini mi se da bi moglo biti bolje, i da je medijska stvarnost danas mediokritetska, dosadna u formi i izrazu. To je njezina realnost koja se brani fensi terminima digitalizacije i idejama o brzom internetskom novinarstvu… Kao, ljudi to žele čitati, jer ovo danas je takav svijet. Čitatelji nemaju vremena, daj im kratki skrol pa ih pusti dalje. Ali, mislim da to nije istina. Mislim da je to linija manjeg otpora, a da će ljudi čitati ono što im daš. Zapravo, čini mi se da nije teško na toj i takvoj sceni proizvesti nešto drugačije i zapaženo. Ali, treba se izboriti. Jer, većina mladih ljudi koji danas započinju raditi u novinarstvu, kreću kao “trpači”. Taj izraz čak koriste i njihovi urednici, koji su se u potpunosti prilagodili toj igri. Pritom je uopće kritički ne propituju, ma čak ju i brane, a sve u strahu za vlastitu egzistenciju, ali i egzistenciju svojih izdavača. Zamisli da studiraš pet ili sedam godina novinarstvo, ili nešto drugo, i onda završiš “trpati” na portalu. Još te na to i potiču. Cilj je u smjeni utrpati što više tekstova, bez obzira na njihovu kvalitetu, a na koje će ljudi zatim klikati, da bi oglašivači taj njihov klik platili. Takva je logika sustava koji ne cijenu kvalitetu sadržaja, već njegovu kvantitetu. I dok je takva logika na snazi, medijska slika biti će baš takva kakvu i imamo danas: puno toga za kliknuti, malo za pročitati. Autorstva, pritom, nema, osim ako se za njega ne izboriš. Meni je nekako uspjelo, i uskoro sam prestao “trpati” i počeo pisati reportaže i druge ozbiljnije tekstove. Mislim da to može svatko s malo dara. Međutim, lako je pisati autorske tekstove. Mnogo teže je reći: “Ne, neću vam trpati dvanaest članaka u smjeni, to je idiotski. Ali, mogu vam raditi ovo…” Tako nekako sam učinio i ja.

Koliko su danas popularne long read forme?

Vid Barić: Čitaju se duge forme, naravno. Moj najčitaniji tekst na Jutarnjem bila je reportaža o ilegalnim tulumima u Zagrebu za vrijeme lockdowna u studenom 2020. Taj tekst je otvorilo i pročitalo više od tristo tisuća ljudi, a prosuo sam ga na 12-13 hiljada znakova. Problem je što se duge forme sve manje pišu, ali to smo prošli u prethodnom pitanju.

Vid Barić (Foto: Kristijan Smok)

Kako je bilo pisati tu reportažu?

Vid Barić: Htio sam napisati Gonzo tekst o ilegalnim partijima. Izašao sam na tri mjesta istu noć i zapisao ono što sam vidio. I dalje mislim da taj tekst nije bio nimalo skandalozan, moralizatorski niti drukerski. Cilj te reportaže nije bio zgroziti se i zatvoriti klubove, niti sam ja agitirao za nekakve racije. Za mene je to bila normalna pojava. Normalno je da su ljudi htjeli partijati u lockdownu – ja sam samo htio napisati dobru reportažu o tome. Mislim da sam to i postigao, a sve ovo drugo je neka osobna interpretacija ljudi koji se nisu potrudili niti pročitati tekst zbog kojega me i dan-danas vrijeđaju na ulici. Ali, neka me vrijeđaju. Pa ja se bavim pisanjem tekstova. Zadnje što mi treba u životu je da mi baš svi na to plješću.

Bit će zanimljivo vidjeti kako će se razvijati situacija kada ovih par velikih novinskih izdavača odustanu od svojih tjednih print izdanja i, što se tiče tiska, ostave samo vikend-izdanja. Znamo da autorskog pristupa na webu gotovo nema, a i tamo gdje ima to su uglavnom komentari i kolumne.

Što misliš o toj sve jačoj antagonizaciji novinara? Svi traže objektivnost, a nje nema nigdje – pa su novinari postali najveći zlikovci današnjice…

Vid Barić: Nisam siguran da postoji kod ljudi, pa tako i kod novinara, takvo što kao što je ta famozna objektivnost. Objektivan može biti ovaj stol, ili stolice na kojima sjedimo, možda i zid ove kuće. Ništa više. U tom smislu, ne volim rasprave o objektivnosti. A što se tiče zlikovaca- novinara, to je očekivana pojava u društvu nezadovoljnih, depriviranih, siromašnih. Platite im prekovremene sate, pa će manje mrziti novinare. I same sebe.

Kod nas je situacija malo paradoksalna, ima pregršt portala, puno novinara, a malo novinarstva…

Vid Barić: Istaknuo sam već kako dobar dio ljudi koji sjede na web portalima nisu novinari. Riječ je prije o prepisivačima, kompilatorima. Naravno da ima i izuzetaka.

Koliko je lako ili teško “ući” u svijet ozbiljnog novinarstva danas? Kakva su bila tvoja iskustva?

Vid Barić: Treba ti određena doza sreće: biti na pravom mjestu u pravo vrijeme, odnosno biti u situaciji da neki urednik s kojim imaš posla shvati što ti želiš,
iskopa te iz ralja prepisivačine i usmjeri ondje gdje želiš ići. Ja sam imao tu sreću, ali jasno mi je da će netko kome je stalo do autorstva to teško naći na većini portala. Postoji, doduše, nekoliko skloništa pravog autorstva – tu spada i Ravno Do Dna, kao i drugi, manji portali koji se financiraju iz fondova, a ne od klika. Ali, do njih treba doći, treba kopati, a treba bome pristati i na neke kompromise. A to je nešto teže od samog maštanja o bavljenju ovim poslom. Također, treba reći kako plaće u novinarstvu moraju početi rasti. Inače, nitko se time neće htjeti baviti za 10 godina. Zašto se baviti novinarstvom, ako pisanjem u marketingu možeš zaraditi duplo više? Ma, možeš zaraditi duplo više i na šanku posjećenijeg kafića.

Jučer si na promociji izjavio da reportaže nemaju kapaciteta mijenjati svijet, možeš li nekako elaborirati tu ideju?

Vid Barić: Ako govorimo o nekom revijalnom novinarstvu i tom obliku reportaže koji se bavi rubnim ljudima i njihovim pričama, to ne može promijeniti svijet kao neki istraživački novinari koji ruše ministre i razotkrivaju afere. Možda će promijeniti svijet čitatelju, pošto je reportaža jedna fina književno-novinarska forma koja može biti dobro štivo, pružiti užitak čitanja, otvoriti neke nove perspektive konzumentu teksta. Rekao bih da i reportaže i istraživačko novinarstvo rastežu stvarnost, ali na jedan drugačiji način.

A mijenja li reportaža živote njezinih aktera?

Vid Barić: Mislim da da. Možda se nakon teksta pokrene nešto u njihovim svjetovima, možda im se popravi stanje s obzirom na temu, ili problem kojim se bavi reportaža. Ne mora to biti institucija, može im pomoći i susjed. Mene kao novinara također svaka reportaža mijenja, konstantno širim vidike i upoznajem ljude i njihove priče. Obogaćujem se.

Vid Barić (Foto: Kristijan Smok)

Ovo vrijeme nije blagonaklono prema reportaži, dakle. Odakle ideja izbaciti ovakvu knjigu u totalno krivo vrijeme?

Vid Barić: Izbaciti takvu knjigu je gotovo pa redikulozno. U tom smislu mi je ta pozicija bila interesantna, jer je provokatorska i preispituje sve što mislimo o novinarstvu danas. Zato sam ranije rekao da je ta knjiga određen statement; živimo u svijetu koji se hrani drugačijim formama, uvjetovanim webom, i u tom smislu mi je bilo zanimljivo to izbaciti kako bi netko za mnogo godina uhvatio tu knjigu i rekao: “vidiš, i ovo se pisalo u doba klikova i jeftinog multimedijalnog novinarstva”.

 Svjedočimo sve većoj popularizaciji PR-a. Kako to seciraš i analiziraš?

Vid Barić: Dijelom je sigurno razlog u tome što su novinari danas više u redakcijama negoli na terenu. A ako nisi na terenu, ne znaš što se događa. Ako ne znaš što se događa, ovisiš o PR kućama koje će ti govoriti što se događa. Drugi dio priče je taj da svi žele doći u medije i to naprave tako da angažiraju PR agenciju koja će ih pogurati.

Sukladno tome, kako izgleda budućnost novinarstva?

Vid Barić: Bit će zanimljivo vidjeti kako će se razvijati situacija kada ovih par velikih novinskih izdavača odustanu od svojih tjednih print izdanja i, što se tiče tiska, ostave samo vikend-izdanja. Znamo da autorskog pristupa na webu gotovo nema, a i tamo gdje ima to su uglavnom komentari i kolumne. Zanima me hoće li ti portali, koji su ranije imali i novinu, tada zadržati novinski pristup rada sa svim tim ljudima koji će im odjednom početi pisati za web, ili će ih sve pretvoriti u kompilatore, prepisivače, “trpače”. Bit će strašno zanimljiva ta tranzicija – hoće li se novinari iz tiska moći i znati oduprijeti tom internetskom diskursu koji će se nastaviti kretati u tom nekom smjeru kvaziprogresivne digitalizacije. Dakle, u smjeru kraćih vídeo formi, brzih tekstova ili, ne daj Bože, Tiktok novinarstva. Slijedi prava borba tradicionalnih novinara iz tiska da zadrže pristup rada kakav su gajili ranije, dok su pisali u novini. Izdavači će ih sigurno tjerati da na webu proizvode više, brže, jeftinije… a oni će se morati znati oduprijeti, ako se ne žele srozati sa statusa autora na status kompilatora. Nadam se da će njihov pristup prevladati.

Planiraš li izdavati još knjiga?

Imam neke ideje koje bi mogle, kada se ukoriče, zaokružiti tu moguću trilogiju o novinarstvu koju sam započeo satiričnim romanom “Fiumanski, opet lažeš”, a nastavio svojom zbirkom reportaža. Ali, otom-potom. Još je rano za govoriti o toj knjizi.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X