U skladu s poštapalicom o sreći, u znaku broja tri, Hrvojev festival napokon prodisao…
Veliki postmodernistički performativ Vijay Iyer Trija u kojem nije nedostajalo ni freeja, ni mainstreama, niti indijskih raga, zasluženo je ispunio Malu dvoranu Lisinskog, ne samo dupkom. I to, pored humanističke energije Iyera koji je oraspoložio bubnjara Marcusa Gilmorea da se spoje u čistu estetiku. A kako je bend izvodio kompozicije bez gledanja u note, show je ukrao kontrabasist Stephan Crump, čije je unisono pjevanje svakog odsviranog tona njegovom nastupu podarilo dodatnu ekspresivnost.
Za razliku od fluidnosti forme i ridikuloznosti legende kojima smo nazočili prve i/ili druge večeri, povratak čistoj formi s albuma „Sinchronicity“ i „Accelerando“ Iyerovog trija plodonosno je nagrađen ovacijama i čak dvama pozivima na bis. Svoj je prvi izlazak pred zagrepčanski sluh ovaj azioamerički matematičar i fizičar s diplomom Yalea, te doktorant fizike s MIT-ja, imao u godini zalaska NO Jazz Festivala. Tom je prigodom izvodio solo-materijal s diska objavljenog za Act. Bilo je to dvije godine nakon što je na Križankama nastupio s hip-hop pjesnikom Mikeom Laddom.
Prošlog je mjeseca postao dobitnikom Zaklade Mc Arthur, najizdašnije stipendije koju dodjeljuju američke institucije u nedostatku stožernog Ministarstva kulture. Početkom ovog mjeseca, Iyer je na njudžersijskom Montclair State Universityju izveo suitu „Open City“ s 20 izvođača/sudionika, sastavljenu mahom od lidera iz najrazličitijih disciplina i bendova. Koncert trija u Zagrebu stoga je protkao nekojim stavcima ovog djela, koje je pak imalo oscilirajući efekt na set-listu.
Započelo je trećim dijelom te suite, intelektualizmom koji se pretočio u „Optimism“, za koje je izišla na površinu stalna boljka dvoranskog Steinwaya, da počesto bude pretih u odnosu na bubnjeve. Nakon toga su prešli na „Games“ Stevea Colemana, poliritmičnu skladbu benda u kojem je Iyer ranije i sazrijevao, e da bi s repetitivnom dionicom u desnici iz „Break Stuff I“ i „Break Stuff II“ bend otplovio u nekakav Neue Musik, kojeg je Gilmor ipak rezao kako je znao i umio.
No, već s „Abundance“, obojanom tek pokojim melizmom na klaviru, a Crump je gudalom izvlačio boju indijske tamboure, prebacili su dvoranu u meditativni doživljaj, pun – buddhističke praznine. Iz nje su prešli u „Historicity“, skladbom s istoimenog albuma koji je prije sijaset godina „pokorila Europu“ premijernim nastupom na Saalfelden Festivalu. Tu je dodao i posvetu detroitskom producentu Robertu Hoodu, nakon čega je odsvirao relativno nepoznatog Ellingtona „Village of Virgins“. Upravo fizička prezentnost kontrabasista koji se slobodno mogao i cijele večeri „praviti Tošom“, izvedbama je dala puni pečat trijadnog pulsa kolektivne improvizacije.
Na prvi od dva bisa koji će uslijediti, izišli su s „Body & Soul“ koja se pretočila u „Human Nature“ Michaela Jacksona. Drugi je bio „Actions Speak“, izveden snagom kao da je koncert tek započeo. Počašćeni produkcijskim uvjetima na koje rijetko nailaze, usprkos svojoj odavno stečenoj reputaciji, glazbenici nisu skrivali oduševljenje nastupom i odazivom publike. Što se nisu libili ni reći niti kazati. Ovakvim koncertom i grad i ljudi mogu biti iznimno zadovoljni, tako da će se ovaj listopad još dugo imati zašto i pamtiti.
Saznajte više:
Aruan Ortiz Quartet u Lisinskom – taj čudan okus re-revizite u ušima
Lee Konitz u Lisinskom – večer starog standardofaga