Vince Staples ‘Vince Staples’ – dizanje emocionalnih zidova u punom jeku

Vince Staples izbacio je eponimni album, četvrti po redu, u suradnji sa svestranim producentom Kennethom Charlesom Blumeom, umjetničkog imena Kenny Beats. Njihova suradnja pristojni je produžetak fantomskog uda imena ‘FM’ koji je, što svojom pomalo siromašnom produkcijom, što iznimno kratkim trajanjem, što površnom pristupanju samom albumu, loše prošao.

Vince Staples ‘Vince Staples’

„Vince Staples“ također je kratak album, tijelo mu sadrži svega 10 relativno kratkih pjesama od čega su dvije zapravo jednominutni lomovi materijala, brzi interludeovi bez neke naročite biti i smisla, osim upravo toga – lomljenja albuma na manje dijelove, i jedan jedini feature na „Take Me Home“ – čast je pripala Fousheé. Čin koji je, uzimajući kratkoću albuma u vidu minutaže kao referentnu točku, nepraktičan i usudio bih se reći nepotreban. Kako album nosi ime po autoru, razumljivo je bilo očekivati alfa i omega piece – be-all-end-all operetu koja će se postaviti totalno nasuprot „FM-u“ i možda otići više u smjeru uzorka kojeg se čulo na „Summertime ’06“ iz 2015. To se, međutim, nije dogodilo, a album koji je trebao biti najiskreniji, najbritkiji, najperceptivniji dosad, ispostavio se kao dobar uvod u moguće zanimljiviju fazu Vinceove daljnje diskografije.

Album naginje west coast utisku, instrumentalno barem tako stavljajući ljetnu notu u prvi plan, ali što se tiče liričnog sadržaja, utiska sam da smo ostali dobrano zakinuti. U nekoliko navrata se činilo da bi Vince mogao isporučiti detaljan, uhu mučan, ali iskren account vlastitog iskustva po pitanju rasnih problema, raskola i identitetskih dilema, mrtvih prijatelja i odrastanja na egzistencijalnom rubu, ali to se ne dogodi. Dogodi se, zapravo, to da slučajno uleti „na prste“ u nešto ljudski, iskreno i životno, ali ubrzo pobjegne od elaboriranja, loveći se za propale romantične pothvate i „proklete kuje“ i koristi ih kao filtar za bijeg od realnosti. Također, da, s potpunim pravom se pomalo osjećam prevareno, pošto je po svim moralnim mjerilima poprilično jadno oslanjati se na crtice seksizma i toksičnog mačizma za potrebe podizanja emocionalnih utvrda.

Tamo gdje je „FM“ tanašan, eponimni izlet je neiskren i odriješen kvalitete. Sve bi bilo drugačije da je Vince „izlio dušu“ tako da je jednostavno slijedio logičan smjer u kojem ga je, čini se, materijal ionako vodio. Iako Kenny Beats inače nije poznat po gradnji višeslojnih platformi za plakanje, njegovi su instrumentali ovog puta mogli poslužiti kao paravan za širenje katarze utkane u ovozemaljskom poimanju životnih prepreka. Ali, nisu – stoga je ovo opasno promašena prilika.

„Vince Staples“ nije trebao i ne treba biti nešto svježiji „Section.80“ Kendricka Lamara ili „808s & Heartbreak“ Kanye Westa, već jednostavno Vinceov vlastiti spin na sebe sama – a to bi se ostvarilo u visokom kapacitetu da je samo produbio na već dotaknuto i „otključao“ tok struje svijesti koji bi u suštini samo očitovao da je, kao potpisnik stihova, na pravom putu po pitanju shvaćanja sebe, svoje prošlosti i trenutne okoline. Možda 2022. bude bolja, barem malo snažnija po pitanju inspiracije.

Ocjena: 6/10

(Motown / Blacksmith, 2021.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X