Vojko Vrućina: Danas svi znaju da postoji i dobar mainstream i odvratan underground

Vojko Vrućina reper s najbrže rastućom popularnošću. Drsko odvažan kad se odlučio za koncert u Domu sportova na kojem će predstaviti svoj ovogodišnji debitantski album ‘Vojko V’. Ukratko, najveća ovogodišnja zvijezda na sceni dok njegov upravo objavljeni singl ‘Kako to’ prijeti da postane i četvrti hit uoči najvećeg mu solo nastupa u životu. U razgovoru je britak, neopterećen i iskren. Ne skriva svoje mane, ali dobro zna i što su mu vrline, a dakako pokazao se i da nije zlopamtilo, obzirom da podužu povijest razmirica i netrpeljivosti između Dječaka i ovog portala. Uglavnom, prevrnuli smo razne teme i pročačkali svjetonazore.

  • 106
    Shares
Vojko Vrućina (Foto: Zoran Stajčić)

Koliko dugo ti je trebalo da kažeš „da“ za Dom sportova? Jesi li se premišljao?

Vojko Vrućina: Ravno dvije sekunde (smijeh). Pitali su me hoću li dvije Tvornice ili Dom sportova. Rekao sam Dom sportova. Nek’ se pamti. Makar bilo poluprazno.

Mislim, pitam jer je i Edo Maajka na početku karijere tako uletio u Dom sportova pa mu poslije nije bilo svejedno neko vrijeme… U smislu da za tako nešto moraš biti pod velikom medijskom pažnjom, a njemu je to bilo nelagodno.

Vojko Vrućina: Ja Edu Maajku izuzetno cijenim, no ne mislim nužno da je mainstream ljiga. Možeš ti biti popularan, ali ne biti ljiga. Samo se treba malo postaviti.

A čuj, tu leži i ona neka generacijska razlika. Nekad se dosta nas određivalo po glazbi. Jedno je bio underground, drugo mainstream. Dva različita svijeta, dvije različite ‘ideologije’. Ti si očigledno predstavnik nove generacije koja na to gleda sasvim drugačije jer je i odrastala u drugačijim uvjetima od one stasale kroz devedesete.

Vojko Vrućina: Ja mislim da je internet se promijenio. Prije su bili ti kultovi u smislu „mi slušamo to i to. Mi se identificiramo s tim i tim. Ako se to promijeni, naš identitet je ugrožen“. Danas svi konzumiraju sve u svakom trenutku. Imaju svi otvoreno po deset tabova, od pornića do rocka, techna i Indexa. Dakle, skroz je drugačiji đir i mislim da te neke stare vrijednosti „ti si mainstream, a ti underground“ više nemaju nikakvog smisla. Svi znaju da postoji i dobar mainstream i odvratan underground. Mislim da se danas nije zdravo držati takvih šema.

Mislim da Hrvatskoj brutalno fali humora koji nije „Nad lipom 35“. Tako da se ljudi uhvate za bilo što što nije debilno i da im je dobro.

Je li te iznenadio uspjeh pjesama i to koliko je ekspresno i široko prihvaćen tvoj prvi album?

Vojko Vrućina: Da. Nisam očekivao. Po meni je album dobar, ali mislim da je tu u pitanju više nekakva glad, nekakav prostor koji je otvoren repom koji nije gangsta i koji je šaljiv. Mislim da Hrvatskoj brutalno fali humora koji nije „Nad lipom 35“. Tako da se ljudi uhvate za bilo što što nije debilno i da im je dobro. Ja sam prezadovoljan što su pjesme tako prihvaćene.

Osobno mislim da si ponudio i jedan stav, možda je tebi to došlo slučajno, ali radi se o pjesmi „Ne može“. Živimo u neko smušeno i uplašeno vrijeme u kojem se nasušno traži bilo kakav jasan i odrješiti stav. Figurativno, lupit šakom o stol, donijet jasnu odluku i stati iza nje. „Ne može“ je upravo postala himna te nasušne potrebe, koju puno njih ima, ali je ne ostvaruje. Čak i kad se radi o višku gramaže salame u dućanu.

Vojko Vrućina: Postoje mali momenti za „Ne može“, kao i veliki momenti. Pjesma je nastala kao ritmički eksperiment da prvo ja kažem nešto, a netko drugi nešto drugo. To je onda preraslo u neku jadikovku i kukanje oko mog života i onda sam shvatio da moram nešto promijenit pod hitno. Da trebam lupit šakom o stol, malo pokazat zube i na kraju je ispala dobra pjesma. Nisam uopće očekivao da će ići u tom smjeru.

Ali općenito imaš dosta tih ‘complaining songs’, ti si reper koji se dosta žali.

Vojka Vrućina: (smijeh) Ja sam baba narikača. Meni je teško pjevat kako je nešto lijepo. Svaka čast Gibonniju i ljudima koji mogu radit pjesme o ljepoti. Ne vidim sebe da repam i govorim na stageu kako je nešto lijepo. Nekako mislim da nije uvjerljivo. Ja bih to htio, ali uvijek zvučim neuvjerljivo. Ne žalim se stalno, nekad brbljam i gluposti, čisto da čujem kako zvuče.

Vojko o Dječacima: Zoni naginje ka svojim ljubavnim pjesmama koje ja ne mogu podnijeti, Ivo naginje toj socijalnoj tematici koju ne mogu pratit, ja naginjem ka ovom svom điru koji oni ne mogu pratit, tako da je bolje da smo se razišli. (Foto: Zoran Stajčić)

Obzirom da sam toliko star da se sjećam i kad je Rambo Amadeus objavio prvi album, bilo mi je nemoguće ne pomislit na njega kad sam vidio naslovnicu albuma „Vojko V“. Perika i muzejska odjeća. Ok, Rambo je Amadeus, a ti si fasciniran Bachom. Otkud Bach u tvojoj priči?

Vojko Vrućina: Nikad u mladosti nisam slušao klasiku, ali kad sam prešao tridesetu onda me zainteresirala. To je jedan svijet totalno zaboravljenih ideja…

Hm, kako zaboravljene? On je temelj zapadne glazbe… Krenimo samo od pentatonike. Tko zna što bi se danas sviralo da njega nije bilo?

Vojko Vrućina: Mislim zaboravljen je u mainstreamu. Ova dica ne znaju za njega. Nekako sam došao na ideju da ga pomiješam s trapom. I to me inspiriralo za naslovnicu, ali i to što sam skužio da me ljudi percipiraju kao umišljenog lika i onda sam išao s tom ulogom, s tim brendom da sam pompozno umišljen kao da sam ja novi Bach. U principu je to najbolja naslovnica koju sam u tom trenutku imao. Bilo je još pet verzija koje su bile totalno smeće, tako da je to najbolje što sam uspio smisliti.

Ja sam baba narikača. Meni je teško pjevat kako je nešto lijepo. Svaka čast Gibonniju i ljudima koji mogu radit pjesme o ljepoti.

Netipičan si reper i po pitanju ritma, tih famoznih 7/8.

Vojko Vrućina: Morao sam podcrtati to. To sad zvuči kao da sam ja sad neki ritmički masturbator…

Pa ritam je svojevrsna masturbacija, može i u 2/4…

Vojko Vrućina: Osobno, volim se igrati s tim formama. Novim i starim. I brzo mi dosadi kad stalno radim jedno te isto. I odlučio sam se za to inspiriran ovim našim instrumentalistima iz Dječaka koji slušaju prog metal.

Prog metal?

Vojko Vrućina: E da, ono Gojira, zapinje sve do bola… Morao sam dici podcrtat i u tekstu reći da repam na 7/8, jer znam da ljudi ‘ne beru’ ništa. Ima jedna pjesma na albumu u 5/8 i namjerno nisam ni spominjao da vidim hoće li netko skužiti i nitko nije skužija. Ako nisam reka, kao da se nije ni desilo.

Zašto ste Dječake sahranili i „Firmu“ ugasili?

Vojko Vrućina: Jednostavno smo to prerasli. Svako od nas trojice ima svoj film i u jednom bendu to ne može ići. To je u startu osuđeno na propast. Zoni naginje ka svojim ljubavnim pjesmama koje ja ne mogu podnijeti, Ivo naginje toj socijalnoj tematici koju ne mogu pratit, ja naginjem ka ovom svom điru koji oni ne mogu pratit, tako da je bolje da smo se razišli, nego da smo se forsirali i radili neke loše albume.

I kud baš posljednji koncert u Saxu?

Vojko Vrućina: Dobili smo ponudu. Ljudi ne kuže to. Mi nismo organizatori. Mi ne organiziramo koncerte. Mi dobivamo ponude koje ili prihvatimo ili ne prihvatimo. Znači, Sax nam je dao jednu dobru ponudu za službeni finalni koncert. Da je oni nisu dali, mi više jednostavno ne bi nastupali. Onda su se ljudi poslije zbunili, u smislu „izdali ste Split“.

A niste imali oproštaj u Splitu? Mislim, nisam previše o tome ni razmišljao, nekako se činilo da ste to ‘prirodno’ odradili prije Zagreba.

Vojko Vrućina: Nismo. Zadnji put kad smo svirali u Splitu došlo je dvadeset ljudi. Mislim, cijela ta priča koja je izbila oko zadnjeg albuma Dječaka je meni bila prečudna. Odjedamput smo kao super benda, a do jučer smo bili smeće teško…

Dobrodošli na Balkan, što drugo reći.

Vojko Vrućina: E imao sam lekciju iz masovne psihologije. Naučio sam neke stvari.

To je tako, kad nema više, onda bi svi to.

Vojko Vrućina: E upravo to, kad nečeg nema, onda je to dobro.

Vojko Vrućina: Možeš ti biti popularan, ali ne biti ljiga. Samo se treba malo postaviti. (Foto: Zoran Stajčić)

Pa u tom smislu sam pitao zašto Sax, mogli ste mrtvo-hladno to napraviti i u većem prostoru.

Vojko Vrućina: A kao što sam rekao, mi nismo likovi koji bi se htjeli miješati u organizaciju.

Zanimljiva mi je tvoja epizoda kad si pokušao pisati pjesme za narodnjake i priznao si da to nije nimalo lako.

Vojko Vrućina: To je drukčiji state of mind. Pazi, ti napišeš pismu i postoji ta ženska kojoj bi je prodao. Ali ona ima svog producenta, svog ovog i svog onog. Ti si njoj poslao pismu i što bi sad htio? Jesi li joj platio, da tako kažem, sise? Jesi li joj platio make up? Jesi li joj platio gostovanje na Vodice festu? Znači, šta ti imaš tu radit? Sve te koje iole mogu ‘iskočiti’ imaju oko sebe tu ekipu koja im sve radi. Ja i jedan kolega iz Splita smo u sve to ušli ka naivci. Mislim, to funkcionira tako da ti moraš naći neku žensku s ulice, sredit joj zube, sredit joj sve da bi uopće mogao tu konkurirati. Sad pošto sam izdao ovaj album i nakon Doma sportova se nadam da će me ljudi možda ozbiljnije shvatiti. Ukratko, to mi je još jedan teren koji nisam dobro istražio, to rađenje pjesmi za druge. Još uvijek sam početnik u tome.

Trenuto raste trend hip hop folka u Srbiji i Bosni, jesi li upoznat s tim?

Vojko Vrućina: Jesam. Bio sam na koncertu Cobija (trenutno najveće zvijezda tog žanra, op. a.). Zapili smo se Cobi i ja. Imali smo strašni vikend.

I kako ti se to čini?

Vojko Vrućina: To je ekipa koja u niti jednom momentu ne govori da su oni neki umjetnici. Cobi je radio strašne hip hop albume i produkcije i skužio da ne želi živjeti onako kao je dotad živio. Skužio je da hoće dizat toliko i toliko tisuća eura, pisat pjesme za Natašu Bekvalac i on to u intervjuima kaže jasno. To nije muzika koju ja slušam, barem ne trijezan. Ja tu ne mogu ništa, osim to poštovati. On puni Arene, imaju po 50 milijuna pregleda na Youtubeu, znaju što rade i što je najjače, ta dica koja ga slušaju to i hoće. Oni ne žele da im neko popuje, sere i moralizira. Oni žele čuti o alkoholu, klubu, kokainu… Tako da to totalno funkcionira. I da ja sad nešto serem po tome ispao bih totalni degenerik.

  • 106
    Shares

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh