‘Masovna psihologija fašizma’ prvi je put objavljena u Njemačkoj, u studenom, 1933. godine, po vlastitoj nakladničkoj kući Wilhelma Reicha, Verlag für Sexualpolitik.
Nekoliko mjeseci ranije, njemački su nacionalsocijalisti predvođeni kaplarom iz Austrije, na izborima u ožujku osvojili 44 posto glasova, njemačka radnička klasa pretrpjela je teški poraz, a desetak dana kasnije, nakon “Proklamacije njemačkom narodu” uspostavljen je Treći Reich. U toj reakcionarnoj plimi, psihoanalitičar Wilhelm Reich, najbriljantniji student Freudovog kabineta, objavljuje “Masovnu psihologiju fašizma” – konačno i najprecizniju studiju fašističkog pokreta, koja je danas, kada diljem Europe niče vojska malih Trumpova, kada je politički mainstream radikaliziran u mjeri koji uvelike podsjeća na kolebanja 1930-ih, kada plima ‚prosvijećenog‘ fašizma poplavljuje javni diskurs ‘nacionalno neosviještene’ Unije, kada fašistički ministri u prigradskoj učmalosti raspoređuju trupe za svoj Kulturkampf, još uvijek aktualni tutorijal, praktični ‘step by step’ i za domaće fašiste.
Međutim, bez obzira na uslugu koju darežljivo čini, Reich, na vrijeme shvativši da je fašizam u svojoj suštini vrlo pragmatičan, kompromitiravši isuviše mnogo imena i razotkrivši najslasnije varoške tajne predratnog Berlina, s glavom u torbi, neko vrijeme luta po Europi, da bi se naposljetku skrasio u Americi, po prirodi stvari, i dalje krajnje znatiželjan, sa džakom punim upitnika.
Zašto obrasci po kojima se odvija fašistička okupacija u europskim demokracijama nisu jednom za svagda naštrebani i usvojeni nego ih se ispočetka dočekuje kao izraz revolucionarnog oduševljenja, pita se Reich. Zašto mase, jedanput pritisnute slabljenjem platežne moći, naginju autoritativnom nacionalističkom diskursu, iako ovaj uvijek promiče interese elita i zašto u takvim uvjetima izostaje socijalna revolucija? Pritom konstatira sljedeće: “Ne treba objasniti zašto gladujući krade ili izrabljeni štrajka, nego zašto većina gladujućih ne krade i većina izrabljenih ne štrajka.”
Uobličeno u poznatijem primjeru, zašto u stanju sveobuhvatnog ekonomskog kolapsa, vlast u zemlji osvaja politička opcija čiji partijski vođa nije kapacitaran na prste jedne ruke nabrojati pet točaka stranačkog ekonomskog programa, ali je više no u mogućnosti prebrojati nacionalne barjake ispred američkih trijemova?
Reich navodi kako je predizborna propaganda u prijeratnoj Njemačkoj, kao uostalom i većina predizbornih političkih diskusija, temeljno bila fokusirana na naglašavanje objektivnih socialno-ekonomskih problema, pokazivanje materijalne bijede, ekonomskih migracija i gladi masa, međutim, naglašava kako je to uostalom činila svaka politička partija, pa čak i Crkva. Za razliku of fašističke partije, socijalisti, građanski liberali, propustili su dakle shvatiti subjektivni faktor, povijest i ideologiju masa. Propustile su, dakle, prebrojati trobojnice u yankeejevskim okućnicama.
Prema Reichu, riječima kao što su ‘šovinizam’, ‘psihoza’, ‘posljedice Versaillesa’, ili, u još jednom domaćijem primjeru, apostrofiranje političke opcije kao kriminalne organizacije, ne može se, navodi, praktički zahvatiti nagnuće malograđanina da u osiromašenju postane desno radikalan, jer ga te riječi zbiljski ne pogađaju. Kako onda, tako i danas, ljevica, u kakvoj god formi egzistirala, s visoka odbacuje, umjesto da produktivno kritizira činjenice kao što su poriv, potreba, duševni proces odnosno emotivne okidače na koje se sladostrasno aktiviraju glasačka tijela. Za desnicu, nikada nema bezizlazne situacije, “to što oštra ekonomska kriza može voditi isto tako u socijalizam kao i u barbarstvo mora im, kao problem, ostati knjigom sa sedam pečata.”
Stoga, Reich izdvaja – Uzimajući u obzir pristup kojim ga se zavodi, što povrh svega rađa mladog fašista?
Da bi dao odgovor na to pitanje, psihoanalitičar se u Reichu koncentrira na obitelj kao najsnažniji motor u dijalogu sa fašizmom i kao inkubator u kojem se mladi fašist kultivira. Prvo, državni se i ekonomski položaj oca odražava u njegovu patrijahalnom odnosu spram ostalih članova kućanstva, odnosno otac je predstavnik autoritarne države, a njegov položaj otkriva i njegovu političku ulogu – isti položaj koji u firmi ima pretpostavljeni spram oca, otac sam zauzima u obitelji, a položaj podanika stvara u svojoj djeci, naročito u svojim sinovima, banalno rečeno, pasivno, činovničko držanje malograđanina spram autoritarne države proizlazi iz vrijednosti koje se pažljivo sakupljaju svaki put i ispočetka kada se kora porodice raspada jer je mater prekuhala paštu. Pritom je Reichova konačna misija, uopće pokušaj da dekonstruira obitelj, a da bi mu takva avantura pošla za rukom, Reich, tvorac sintagme ‘seksualna revolucija’, pozornost usmjerava na vezivo koje uistinu drži svaku obitelj na okupu –seksualno ograničavanje žena i djece.
Drugo, seksualne sputanosti i slabosti najvažnija su pretpostavka postojanja građanske obitelji i bitna osnova oblikovanja strukture malograđanskog čovjeka. Prema Reichu, to se sputavanje najdjelotvornije provodi pomoću religioznog straha koji obiluje seksualnim osjećajem krivnje i duboko je ukorijenjen u osjećajnom životu. Crkvi je i nakon što je izgubila znanstveni monopol koji je držala stoljećima, pošlo za rukom čvrsto održati tezu o čovjekovoj ćudorednoj prirodi i o njegovoj monogamnoj biti. To je uopće ishodišna točka problema koje religija ima spram seksualnog užitka. Iz ovakve dogme, Reich podcrtava dva moguća smjera njenog razvitka, oba podjednako tužna i depresivna – jedna za posljedicu ima ponižavanje samosvijesti koja se izravnava s histeričnim neprihvaćanjem požude, a druga specifičnim karakternim crtama koje se manifestiraju grčevitim osjećajnim predstavama o samosvladavanju, odnosno, o časti, obavezi i hrabrosti koje iz tog napora proizlaze. Reich piše: “Genitalno zadovoljeni primitivac je častan, svjestan svojih obveza, hrabar i smiren, a to mu se ne čini ničim naročitim. Ti su stavovi organski dio njegove ličnosti. Onaj tko je genitalno oslabljen, proturječan u svojoj seksualnoj strukturi, mora se stalno podsjećati na svladavanje svoje seksualnosti, na očuvanje svoje seksualne časti, na potrebu da bude hrabar spram iskušenja, da se suzdrži onanije itd.”
Zabrana bi dodirivanja spolnih organa bila neučinkovita da nije poduprijeta tezom da Bog sve vidi i da nam valja biti dobar i kada roditelja nema u blizini. Manje je poznato da su vjera i strah od Boga energetska seksualna uzbuđenja koja su promijenila svoj “cilj i sadržaj”, piše Reich – između ostalog, vidljivog i na primjeru fantazije mnogih časnih sestara da su Kristove nevjeste.
Nadalje, korištenjem samo argumenata razuma, ne može se doprijeti do tih dubokih slojeva ličnosti. Za pojašnjenje oko biflanja stalno te istog niza – osobna čast, čast roda, čast plemena, čast naroda –Reich dalje testira temu. Nakon zaključka da je seksualna sputanost sredstvo vezanja uz obitelj, Reichu preostaje da zatvaranje puta u seksualnom samoostvarenju, zbilju svijeta pretvara u izvornu biološku vezanost djeteta uz majku, a i majku uz dijete. Predstave o domovini i naciji, tada su, u svojoj subjektivno-osjećajnoj vezi predstave o odnosu majke i sina. “Majka je u građanstvu domovina djeteta kao što je obitelj njegova nacija u malom”. Majka je čuvar ključeva ćelije obiteljskog života iz kojeg izvire elan koji će narod povesti naprijed. Ona – njemačka majka, bangladeška majka, hrvatska majka – jedina je nositeljica narodne misli, Ona se ustoličuje kao “Lijepa Naša” ili, recimo, “Majka Rusija”.
Nacionalizam je stoga produžetak obiteljske spone i poput nje u svojem korijenu ima fiksiranu vezanost uz majku. To bi se nacionalno čuvstvo u pubertetu valjalo rasplinuti drugim hobijima – na primjer vođenjem slatke ljubavi. Jedan grafit na splitskom Spinutu najbolje govori u prilog toj tezi – “‘Ko od nas nije bio mali ustaša?” pita se nepoznati umjetnik, reflektirajući se na svoje formativne godine, ostavljajući svoj nacionalizam periodu prije nego što se ‘opametio’, odnosno pozicionirao na seksualnom tržištu.
Zaštita obitelji stoga je prva zapovijed reakcionara i u pravu je Ladislav Ilčić kada kaže da je pitanje kondoma prvorazredno političko pitanje. Malograđanin otkriva samog sebe u autoritetu države i zbog te se protuprirodne identifikacije osjeća kao ‘branitelj narodnosti nacije’. On zato i primjećuje isključivo genijalno vodstvo države pod autoritetom, jer on je država, pomoću njega ona opstaje, on je njen nekritički sljedbenik. Reich pritom ne oklijeva da ulazi u najintimnije kutke njegove histerije, navodeći da je u svojim prvim seksualnim iskustvima ovaj ometen, seksualni se život odvija tajno, spolna hladnoća djevojaka je pravilo, “a tipična su pojava seoske seksualnosti brutalna ljubomora, seksualna ubojstva i tretiranje žene poput služavki. Nigdje nema toliko histerije kao na selu gdje je brak privredni, strogo diktirani konačni cilj odgoja.”
Prema Reichu, svjetonazor duše, krvi, i njene čistoće svjetonazor je aseksualnosti, seksualnog puritanstva, dakle svjetonazor seksualnog potiskivanja i stida. Korijen fašističke rasne teorije jest strah i zaziranje od osjetilne, tjelesne seksualnosti, noći u kojoj su sve vagine crne, ono hrvatsko, rasno, tako “postaje emanacija čistog, aseksualnog.” Spolnost se izopačuje u smislu đavolskog, demonskog, grešnu požudu patrijarhat zamišlja kao kaljanje krvi, nešto kaotično, prljavo i nisko.
Izlišno je, dakle, iznenađenje što i u ovoj, praznoj ‘happy meal’ kutiji od države, referendum o očuvanju obiteljske zajednice dolazi na vrhuncu krize, 2013. godine. U vremenima materijalne bijede, naročito se pojačava propaganda za očuvanje ćudoređa, jačanje braka i obitelji jer je, navodi Reich, “obitelj jedini most između bijednog ekonomskog položaja i reakcionarne ideologije i bude li obitelj ugrožena privrednim krizama i proletariziranjem srednjeg staleža (u svakom smislu) istovremeno je ozbiljno ugrožena i ideološka učvršćenost nacionalističkih elita.”
Kada onda, fašistički pobornici obiteljskog planiranja, ponovno ukazuju da je zabrana pobačaja u interesu obitelji, ustvari se radi o održavanju ćudorednog poretka i inzistiranju na održavanju žena u uskoj vezi s obitelji pomoću gušenja njenih seksualnih potreba, odnosno o “reakcionarnom utjecaju koje te žene imaju na svoje muževe” jer je obitelj državotvorna institucija, fašistička poluga vlasti, poredak iz kojeg proizlazi ideologija nacionalne časti.
Žena bi kao tijelo svjesno svoje seksualnosti značila urušavanje ideje o obitelji kada bi kao takva bila prihvaćena i prepoznata. Ideja da je ona majka, u fašizmu dokida njeno pravo da simultano bude i žena, na jedinstvo njene seksualnosti naslanja se jedino rasplođivanje. Vođa utjelovljen u ocu i obrnuto, oduzima ženi, djeci i omladini spolnu slobodu, seksualnost pretvara u robu, a grešnu požudu promatra kao nešto kaotično i prljavo, nešto što ga slama, navodi Reich.
Kada se, dakle, u svibnju, 1968. godine 20 tisuća pariških studenata okupilo ispred Sorbonne, prosvjedujući protiv De Gaullea, na policiju koja ih je dočekala pendrecima, bacali su primjerke Reichove, “Masovne psihologije fašizma”. Na jednoj slici iz tog vremena, iznad studentskog vođe Daniela Cohn-Bendita, nadvija se transparent, po svoj prilici vrlo znakovit, dvosmislen i intertekstualan koji vrijedi, kako tamo, tako i ovdje, a kojim bi se najkraće dao sažeti davni Reichov dobronamjerni savjet. Alllez vous faire enculer, les fascistes!, pisalo je. Odnosno: ‘Jebite se, fašisti!’
(Jesenski i Turk, 231. str., prijevod: Nadežda Čačinovič, Žarko Puhovski, objavljeno 2014.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
