Doba zalaska glavna je preokupacija Williejevih pjesama već toliko dugo da ga je već teško zamisliti da pjeva o bilo čemu drugome.
Ono što je na ovim područjima Joža Manolić, a u rock and rollu Keith Richards, u svijetu country glazbe to je Willie Nelson; simbol žilavog starca koji unatoč odmakloj dobi prkosi silama pritom odajući dojam kao da nikad u povijesti svijeta nije bilo trenutka kojemu nije svjedočio. Nelson je usto i ikona kontrakulture, poznat po životnom stilu koji uključuje obilno uživanje marihuane, a sklon je ići i u suprotnom političkom i kulturološkom smjeru od nekih koji prevladavaju u njegovoj rodnoj državi Teksasu.
No, iako se ponekad doista tako čini, Willie nije na ovom svijetu oduvijek, već je ove godine proslavio tek osamdeset i sedmi rođendan, a kao što je slučaj bio i u posljednjih nekoliko ciklusa, obilježiti ga je trebao i novim albumom čije je objavljivanje ipak pomaknuto nekoliko mjeseci unaprijed zbog problema uzrokovanih koronakrizom. S malim zakašnjenjem album je sad napokon pred nama, zove se “First Rose of Spring”, a riječ je o njegovoj jubilarnoj sedamdesetoj (!) studijskoj ploči.
Svi oni koji prate Williejev sveudilj rastući opus kojemu godišnje zna doliti i po nekoliko novih izdanja, naučeni su već na razinu kvalitete ovih ploča od koje se rijetko u većoj mjeri odstupa, ali njegov prošlogodišnji album “Ride Me Back Home” svakako je pripadao njegovim najboljim (pretežno) autorskim izdanjima, pa je bilo zanimljivo vidjeti u kojoj će mjeri uspješno Nelson nastaviti priču njegovim nasljednikom. Odmah valja reći da “First Rose of Spring” ne razočarava.
Po pitanju autorstva, materijal s nove ploče u puno manjoj mjeri potpisuju Nelson i njegov producent Buddy Cannon nego je to bio slučaj na prethodnoj. Točnije, tek su dvije pjesme djelo ovog dvojca, a usto je i riječ o pjesmama koje se ne ističu posebno po pitanju kvalitete, “Blue Star” i “Love Just Laughed”. Pravi dragulji ovdje dolaze u obliku tuđih pjesama poput naslovne balade koja otvara ploču, a autori su joj Randy Houser, Allen Shamblin i Mark Beeson. Tu su i “Don’t Let the Old Man In” koju je Toby Keith napisao za soundtrack filma Clinta Eastwooda “The Mule”, “Our Song” iz pera Chrisa Stapletona i “We Are the Cowboys” starog bandita Billy Joea Shavera.
Od poznatijih melodija izdvajaju se hit Johhnya Paychecka “I’m the Only Hell My Mama Ever Raised” (Nelson je svoju obradu objavio kao singl na Majčin dan), ali i bez premca najbolja pjesma albuma, završna balada “Yesterday When I Was Young” koju je u tom obliku snimio Roy Clark krajem šezdesetih, a riječ je o prepjevu divne balade genijalnog Charlesa Aznavoura, “Hier encore”. Ova se pjesma svakako uklapa u tematiku posljednja tri redovna albuma Willieja Nelsona (od “God’s Problem Child”, preko “Last Man Standing” do lanjskog “Ride Me Back Home”) budući da je ispričana iz perspektive starca koji razmatra svoj životni put i promišlja prolaznost zemaljskog postojanja.
Doba zalaska glavna je preokupacija Williejevih pjesama već toliko dugo da ga je već teško zamisliti da pjeva o bilo čemu drugome. I na ovoj ploči će se tako naći nostalgična balada “Stealing Home” koja govori o tome kako nam vrijeme mijenja život, pa i slatke uspomene peku. U spomenutoj Keithovoj pjesmi također je riječ o suočavanju sa smrću, a kao kontrapunkt služe veseliji brojevi izvučeni iz nekih davnih dana zlatne prošlosti kao što je himna lijenčina “Just Bummin’ Around” koju su davno pjevala dva Deana – Jimmy Dean i Dean Martin.
Ako posljednja četiri spomenuta albuma promatramo kao kakvu “tetralogiju o prolaznosti”, možemo reći da je u njoj bilo i mrvicu boljih i mrvicu lošijih izdanja od “First Rose of Spring”, ali da se novi album u osnovi sasvim uklapa u stilski izričaj koji Nelson uredno održava zadnjih godina. A iako nas već dugo plaši svojim skorim odlaskom, ipak je svima jasno da baš kao ni Joža i Keef, ni Willie ne ide nikamo kad i u jeseni života u svom vrtu sadi proljetne ruže.
Ocjena: 7/10
(Legacy Recordings, 2020)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
