Indie institucija iz Hobokena po drugi je puta u četiri i pol godine odlučila pokloniti Zagrebu još jedan koncert za pamćenje.
Kad voliš Yo La Tengo, ne treba ti puno toga više u životu. Oni koji su odrastali uz njih dobro znaju da je to bend u kojeg se možeš zaogrnuti u svakoj prilici, da su prikladni kao podloga za čitav raspon emocija od sanjarenja, preko tugovanja do ekstatičnog partijanja, i da je iskustvo bivanja na njihovom koncertu nešto što se teško može pretočiti u riječi, uvijek tako nedostatan i nedostojan medij prenošenja muzičkog doživljaja. Prvo je takvo live iskustvo zagrebačka publika imala prilike doživjeti prije četiri i pol godine kada je najobožavaniji američki “mali” bend, kako mu se voli tepati, gotovo trosatnom svirkom u Tvornici nadoknadio tridesetogodišnje izbivanje s ovih prostora. Bila je ta promotivna turneja njihovog trinaestog studijskog albuma “Fade” tek početak hobokensko-zagrebačkog prijateljstva koje se za vječnost zapečatilo jučerašnjim koncertom u Pogonu Jedinstvo. Yo La Tengo su ovoga proljeća objavili i svoj petnaesti album “There’s a Riot Going On” i u sklopu europske promotivne turneje sami se odlučili javiti Superuhu i priupitati bi li zagrebačka publika bila zainteresirana za još jedno druženje u gradiću koji im se očito jako svidio. Zainteresirana? Say no more!
Koncept koncerta i na ovoj je turneji bio isti kao i prošloga puta, što očito odgovara i bendu zbog strukture njihova opusa, ali i publici jer ima doživljaj dva koncerta u jednom. Odsvirali su tako ponovo dva seta, jedan tih i akustičan, a drugi glasan i distorziran, podijeljene pauzom od petnaestak minuta. Prvi, tihi dio koncerta pružio je gotovo teatarsko iskustvo. Započeli su ga bučnim instrumentalom koji je, ispostavilo se, zapravio bio eksperimentalna uvertira u You Are Here, prvu pjesmu s novog albuma. Ono što se dogodilo u tom prvom setu bilo je gotovo nadrealno doživjeti: krcata dvorana Jedinstva u grobnoj je tišini, posve posvećeno pratila što se događa na pozornici ispod gomile obješenih vinila koji su poslužili kao minimalistička dekoracija scene, kako se trojka izmjenjuje na instrumentima i za mikrofonom u nježnom tkanju gotovo twinpeaksovskog ugođaja, iz ove posljednje sezone u kojoj je gotovo svaka epizoda završavala koncertom u Road Houseu pred hipnotiziranom publikom.
Ova novinarka, bez šale i pretjerivanja, u svojoj ne tako kratkoj karijeri koncertnog pohođenja još nikada nije vidjela pristojniju publiku od ove sinoćnje koja je s poštovanjem pravih fanova upijala sve te nevjerojatne zvukove koje su Ira Kaplan, Georgia Hubley i James McNew odašiljali u dvoranu. Nije ih se čak ni prekidalo pljeskom, već ih se pustilo da odsviraju svoj kazališni uvod pretapajući se iz jedne nježne ljepote u drugu, pa u sljedeću i sljedeću. Odsvirali su u tom prvom dijelu od devet pjesama čak četiri s novog materijala, osim uvodne još i “Forever”, “Ashes” i “She May, She Might”, sve dok nakon četrdeset i pet minuta nisu ovaj tihi set zaključili s “Here You Are”, nakon koje je Ira Kaplan najavio kratku pauzu prije prelaska na pop.
Pauza je doista bila prijeko potrebna i bendu i publici, jer je u jučerašnjoj ljetnje toploj večeri zrak u pretrpanoj dvorani stajao, no ni ta činjenica nije omela ni jedne ni druge da si gotovo sljedeća dva sata nastave međusobno slati energiju ljubavi kakva se isključivo na dobrom koncertu sposobna otpustiti u atmosferu i nahraniti sve prisutne. Glasni set otvorili su još jednom stvari s nove ploče, “Out of The Pool”, za kojom se izredalo još devet pjesama među kojima su se našli i bezvremeni hitovi poput “Here To Fall”, “Autumn Sweater” i “Nothing To Hide”, ali i aktualni singl “For You Too” koji je dočekan ekstatično kao novo-stari prijatelj, ili pak “Shades of Blue” koju je otpjevala Georgia bubnjajući pritom. Pronašlo se vremena i za destominutno zaigrano noiseanje koje je publika nagradila sretnim ovacijama, a cijela je priča završila jednim bisom u kojem su odsvirali još tri stvari. Započeli su ga coverom Black Flaga “Nervous Breakdown”, nastavili s “Our Way to Fall” i sve završili akustičnim coverom inače doo wop stvari legendarnog cosmic jazz mastera Sun Ra, pjesmom “Dreaming”, koju je ponovo pred utihlom dvoranom otpjevala Georgia Hubley svojim predivnim srebrnasto-baršunastim vokalom.
Rijetki su bendovi koji imaju tako šarolik repertoar kao Yo La Tengo. Bend je to koji je sposoban odvesti slušatelja na svemirsko putovanje iza zatvorenih kapaka, uvaljati ga nježno u zvjezdanu prašinu i omamiti ga tako da dođe do ruba lucidnog sna, a onda ga u sekundi nekim ludim noise eksperimentom zašamarati po ušima, protresti mu rebra i unutarnje organe ostavivši ga pod dojmom kao da je upravo upao u kišu meteora, pa ga zatim opet uljuljuškati u tihi milozvuk. Hobokenski čarobnjaci to ponekad uspijevaju učiniti i unutar samo jedne pjesme, a ne samo unutar set liste, što ih čini gotovo jedinstvenim primjerkom benda na svijetu koji pruža takvo raznoliko iskustvo za nezaborav. Ganutljivo je kakav je koloplet emocija sposobna proizvesti ova trojka koja se zaigrano izmjenjuje na instrumentima, ima aranžmane pjesama s dva seta bubnjeva, s akustičnom gitarom, električnom gitarom, bez gitare, s klavijaturom, s dvije, izmjenom glavnih i pratećih vokala… teško je i upratiti što sve rade na tom stejdžu, pogotovo ako čovjek na tren odluči zatvaranjem kapaka izoštriti audio prijem.
Cijela je večer u Jedinstvu sinoć protekla u neobično familijarnoj atmosferi u kojoj smo saznali kako je trojka u Zagreb došla dan ranije i da ih se moglo vidjeti kako uživaju u šetnji Zrinjevcem, kako su bili na izložbi “Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i Stvarnost” u Muzeju za umjetnost i obrt, a kružile su i priče da su odigrali prijateljsku partiju košarke sa zagrebačkim domaćinima. Da u Zagrebu uistinu iskreno uživaju bilo je razvidno i iz toga što su se nakon svirke izmiješali s publikom, a simpatični Ira Kaplan još je dugo poslije strpljivo potpisivao merch i fotografirao se sa štovateljima.
Ova je trojka simpatičnih, jedinstveno jednostavnih genijalnih velikana sinoć potpuno opčinila razdraganu zagrebačku publiku koncertom koji je bio još ljepši od onog prethodnog, i zbog prikladnijeg venuea, boljeg zvuka, toplog godišnjeg doba i već utefterenog međusobnog poštovanja i gotovo da nema sumnje da ćemo ih u nekoj budućnosti ponovo gledati u Zagrebu. A kad se to dogodi, ako volite Yo La Tengo, nemojte ga propustiti. Jer kad volite Yo La Tengo zaista vam osim njihovog koncerta ne treba puno toga u životu da napunite dušu i produžite si život.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
