Charlize Theron postala je, kao vjerojatno i većina ljudi koja je pogledala njegove filmove ‘Juno’ i ‘Up in The Air’, veliki štovatelj rada Jasona Reitmana. Upoznala ga je nakratko na Oscarima, kada je bio nominiran za svoj film ‘Up In The Air’, gdje mu je izjavila kako bi u bliskoj budućnosti voljela surađivati s njim. Nekoliko mjeseci kasnije sreću se ponovo i Reitman joj pristupa s idejom za svoj novi film.
S njenim problemima suočeni smo od samog početka filma, što kroz one očite stvari, što kroz naizgled sasvim banalne i bezazlene – stiže u svoj rodni grad i za početak se uopće ne javi svojim roditeljima, nego odsjedne u hotelu. Tamo pak radi planove za susret s Buddyjem, a u nervoznom iščekivanju susreta leži pijana, a u pozadini na televiziji idu emisije koje konstantno govore o ljepoti i izgledu. Za Mavis je izgled sve. Dojam koji će ostaviti na ljude, preuveličavajući sve u svom životu – od posla, svojih ljubavi i načina života, pa čak i do najsitnijih detalja gdje u jednom trenutku nasumce pritišće slova po tipkovnici svog mobitela, ne bi li ljudi oko nje mislili kako je strašno zaposlena na svom pametnom telefonu. Ljude u Mercuryu zapravo nije briga za sve to i namjerila se na pogrešne kako bi demonstrirala (izmišljenu) raskoš svog života. Dotjerana do savršenstva, zapravo je smiješna među ljudima u lokalnom baru, gdje ju se ionako svi sjećaju kao “prom queen kučke”. Kako izvisi u svom prvom pokušaju susreta s Buddyem, sjedne sama u bar, a prepozna ju Matt (izvanredni Patton Oswald) i pokuša s njom započeti razgovor. Mavis, u svom uobičajenom tonu, nema za njega ni strpljenja ni razumijevanja, no nakon nekoliko izmijenjenih rečenica, shvate kako su zajedno išli u srednju školu i započnu druženje. Mavis mu, kao i svemu ostalome, pristupa otrovno i s vlastitim motivima (Matt ima upravo ono što joj u tom trenu treba – alkohol i travu). Matt, sa štakama i vlasitim traumama iz srednje škole (prebijen u srednjoj školi jer su svi mislili da je gay, a takvo mišljenje podržavala je i sama Mavis, čiji je ormarić btw bio upravo pored njegovog i koja ga se uopće ne sjeća), ne dopušta niti da njen otrov dođe do njega niti da se zanosi svojim iluzijama – u polu-šali nazove ju i mentalno poremećenom, pokušavajući joj dokazati da ima ozbiljnih problema. U konačnici, on u tom druženju nema što izgubiti – druži se s curom koja ga u drugim okolnostima ne bi ni pogledala. Mavis pak u njemu pronalazi partnera za opijanje i u svom ludilu, jedino njega podnosi. Malo pomalo otkrivaju jedan u drugome ono što nitko u njima ne vidi, svoje probleme i strahove, a njihov odnos jedan je od najneobičnijih i najzanimljivijih odnosa prezentiranih na filmu u zadnje vrijeme.
Prirodno je kad gledamo “teški” film (ili čitamo tešku knjigu), da se javi potreba za katarzom. Evo jednog hrabrog filma koji u sebi ne nosi katarzu i s čime je mnogo gledatelja pa čak i kritičara imalo problema. Mavis je poput rupe bez dna. I bilo bi previše očekivati da netko tko se ozbiljno uhvati u koštac s takvim likom, dopusti da ga se stavi u banalan i površan epilog da bi široka masa bila zadovoljena i sretna. U jednom trenutku, pred sam kraj filma, u još jednoj u nizu genijalnih scena, slomljena Mavis, u iskrenom i ranjivom trenutku odluči kako je vrijeme da nešto promijeni. Obratite pozornost na detalje; oni, kako ovdje, tako i u stvarnosti, nekad imaju najjaču moć na odabire koji određuju život.
Ocjena: 10/10
(Paramount Pictures, Denver and Delilah Productions, Indian Paintbrush, 2011.)