Zadruga u Vintage Industrial Baru – kad se umiješaju više sile

Svakih godinu i pol do dvije Zadruga izađe iz hibernacije kako bi neke od nas vratila dva desetljeća unatrag i pružila priliku za ponovni susret s nekadašnjim suborcima iz prvih redova, a mlađima otkrila zbog čega Krešo Končevski i ekipa s istih dvadesetak pjesama i dalje bez problema dupkom pune klubove kapaciteta Vintage Idustriala.

Zadruga u Vintage Industrial Baru (Foto: Martina Lenard, SoundGuardian.com)

Na tim ukazanjima set-lista uvijek je manje-više ista, čime je dojam o koncertima Zadruge kao malim vremenskim kapsulama u potpunosti zaokružen, barem dok, kao u četvrtak, ne krenu ‘elementarne nepogode’.

Počelo je očekivano, gotovo identično nastupu održanom na istom mjestu prije dvije godine: dobro usvirani bend, još bolje raspoloženi frontmen i publika koja mu je vokalno asistirala na doslovno svakom refrenu. “Hiti se na pleča”, “Plehnem te s bičem”, “Ja živim vu malomu selu” i “Krava mi je vušla” s vremenom nisu izgubile niti malo svog ludila i šarma – njihov hibrid metaliziranih riffova, punkerskog šusa ritam-sekcije i urnebesnih, na kajkavskom otpjevanih stihova i dalje spada među najosebujnije i najzabavnije pojave hrvatske rock’n’roll povijesti. Singalong je kulminirao prilikom vječne “Tan du gej” čiji refren, kako nam je Kreš objasnio, ne znači baš ništa.

Zadruga u Vintage Industrial Baru (Foto: Martina Lenard, SoundGuardian.com)

Nažalost, taman kada je trebao uslijediti potpuni raspašoj u obliku serije nenadjebivih stvari poput “Dok bil sam mlad”, “Nekak’ mi je ljepše biti sam” ili “Nebo i zemlja” gitaristu Krumpi pukla je žica, nakon čega mu je i ostatak instrumenta otkazao poslušnost. Ispočetka su ga koliko-toliko uspješno nadomjestili gostujući puhači i Krešina legendarna motorka, no poslije višeminutne zajebancije s publikom, zbog koje je čitava priča malo previše nalikovala stand-upu, i bez pomoći gitare izvedene “Vjetar s planine” Zadruga se odlučila povući s pozornice. DJ je pustio glazbu, publika se pomalo krenula razilaziti i taman kada se činilo da ćemo ostati bez najboljeg dijela bendovog repertoara, vratili su se i odsvirali spomenutu trilogiju toliko snažno i uvjerljivo da su me ubrzo natjerali da zaboravim na sve tehničke probleme.

Puhačima pojačana “Nekak’ mi je ljepše biti sam” nikada nije zvučala bolje i osigurala da mi u sjećanju ostane i ovaj koncert Zadruge koji je zbog djelovanja viših sila ipak bio među najslabijima od nekih 10-15 koliko sam ih pogledao. Usprkos tome, bilo je lijepo vratiti se u mladost na jednu večer i s Krešom urlati o zvonima koja zvone, zelenim šumama i šarenim bregima.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X