22. ožujak 2020. – dan koji je promijenio Zagreb.
Izbacilo nas je iz kreveta. 11. kat nebodera izgrađenog u vrijeme socijalizma. Čuli smo kćerkin vrisak iz dječje sobe, ali je brzo dotrčala do nas, jer je isprva mislila da vani grmi. Mlađi sin, koji ima naviku da nam se uvuče u krevet je spavao. Ljuljalo se kao na brodu usred oluje. Neboder je stenjao i strugao potmulo. Drmusanje kao da nikako nije htjelo stati. Kad osjećaj za vrijeme postane rastezljiv pojam i osjećate se zarobljenim u loopu horora. Kad je prestalo, projurio sam kroz stan vidjeti štetu. Majka je ubrzo nazvala i rekla da je dobro.
Dok smo razgovarali ušao sam u kuhinju i osjetio miris kakav ispušta metal kad se tare o metal, a taj miris je češće znak da možda gore neke instalacije. Novi znak za uzbunu u glavi. Oblačili smo se što smo brže mogli. Možda nikad brže u životu, u tom jutarnjem polumraku stana u kojem je nestalo i struje. Potom spuštanje niz stepenice i udaljavanje od nebodera na parkiralište gdje su i ostali susjedi istrčali i u šoku gledali što se zbiva.
I onda je prošlo kroz glavu da smo usred rigidnih mjera zbog pandemije koronavirusa. Novi udar potresa, koji je uslijedio pola sata od prvog dočekali smo s nogama na tlu i pogledom ispratili dimnjak sa susjedne kuće koji se srušio i upao kroz njen krov. Držali smo razmak, svi okupljeni susjedi. I tih par informacija koje smo razmjenjivali ‘na daljinu’ su bile više nekog instinktivnog karaktera, prožeti jezom. A taj drugi dan proljeća donio je zimsko jutro i rijetke pahulje. Kao da je netko nanizao scenarije katastrofe jadan za drugim, kao da se netko ‘od gore združen s onim ‘od dolje’ ruga našoj nemoći.
Trenuci kad niste sigurni je li ključ od auta ujedno i ključ možebitne jedine imovine koja vam je ostala pored ruksaka u koji smo po tko zna kom principu natrpali ono najpotrebnije, a među tim stvarima i cijela dječja kasica-prasica naše kćeri koja je tijekom brzinskog pakiranja čula od nekog od nas roditelja: „Ne zaboravi osobne i novčanik!“.
Nije da nisam imao susreta s ekstremnim situacijama, uostalom i minuli rat je bio teško snalaženje za moju obitelj, ali opet bio je to onaj grozni moment na tom parkiralištu kad osjećate koliko je sigurnost relativan pojam, gotovo poput neke obmane na koju ste dotad ulagali ‘svoje žetone’.
Potom su počele pristizati fotografije na društvenim mrežama. Svaki ‘ping’ na mobitelu bio je jedan novi komadić slagalice horora. Slike iz Ilice koja kao da je pretrpjela granatiranje, jedan od tornjeva Katedrale bez vrha, rodilje s bebama u ogrtačima u dvorištu na hladnoći… I onda poruke… Svih koji vas znaju i pitaju kako ste. Upravo su te poruke počele donositi neku katarzu druge vrste. Ispočetka nesvjesni, jer se trudite odgovoriti što kraće i točnije. Osloboditi brige onima koji vas znaju. A javljali su se od svukud, iz cijele naše Regije, svijeta… Ta osjećaj solidarnosti bila je ta katarza, upravo nas ona nosi kroz teška vremena, a ovo su upravo teška vremena. Ne znate u tim trenucima što je uopće ostalo od grada, ali itekako postajete svjesni svojih sugrađana s kojima se ‘krčkate u istoj kaši’.
Cijeli dan potom je nosio te emocije, ljudi su pomagali jedni drugima koliko su mogli i to obični ljudi, dok se od onih koji su se najbolje volonterski organizirali ne može a ne spomenuti Bad Blue Boyse koji su rodilište iz Petrove pomogli seliti iz oštećene zgrade u sigurniji objekt bolnice u Dubravi. S druge strane sve to je bio i gorki podsjetnik na to koliko stateški značajnih ciljeva nije postignuto u minulim desetljećima kad je u pitanju život građana glavnog grada Hrvatske, jer se svaka stuktura desetljećima oglušivala na njih, bildajući populizam koji je ništa drugo do balon od sapunice koji se pretvori u jedno veliko ništa u ovakvim trenucima.
Tijekom prošlog tjedna i početka samoizolacije zbog borbe protiv širenja opasnog virusa protiv kojeg još nema lijeka ni cjepiva, glavna ‘mantra’ bila je ‘povratak u normalu’. Potres koji nas je stresao u nedjelju 22. ožujka 2020. odrezao nam je tu istu mantru i gurnuo još dublje. Ali ima nešto drugo pozitivno u ovoj novoj normali, a to je da smo kolektivno postali svjesni jedni drugih i da osjećamo što znači biti građanin ovog grada u smislu pravih poteza za boljitak. Novi prioriteti u korist građana, a ne na njihovu štetu moraju biti doneseni i to ubrzo. Sad je teško, ali nam je kristalno jasno da nas samo i isključivo stručni i uistinu voljni mogu spasiti. Sve ovo bi trebao biti temelj za jedan drugi, bolji, novi, glavni grad, a time i ovu zemlju. Ne treba nam povratak na staru normalu. Treba nam bolja i nova. Vrijeme bezvrijednog političkog populizma koji nas je skupo koštao s ovim potresom je iscurilo.
Zagrebe, izdrži!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
