Novi dan, nove pobjede. Jutro je donijelo sporo triježnjenje, znojna leđa i nove bendove Miris ustajale pive i Radenske poput kuge se širio kampom dok sam hvatao gram hlada. Ti novi bendovi danas su težili tonu očekivanja, a rezime jest više dobar no loš. No krenimo otpočetka.
Najveće ime festivala kasnilo je sa svirkom nekakvih 10 minuta. Znate ono kako uvijek sumnjate u najveći bend i posprdno gledate njegovo ime sebično boldano na svakom festivalskom flyeru i onda vas taj isti bend zajebe nakon prvih par minuta svirke, vi padnete na guzicu i mazohistički uživate u udarcu? E pa tako. Rootsi su gig otvorili priznanjem preminulom Adamu Yauchu iz Beastie Boysa i na tu u startnu foru pokupovali „kvarat“ prisutnih.
Nakon 10 albuma Rootsi su zahvalan bend, onako, gospelski pod bogom zahvalan. Nije ih briga pred koliko ljudi sviraju, gdje sviraju, dokle god sviraju. Gledao sam neke ranije snimke njihovih koncerata dok je uz Black Thoughta bio Malik B. također figurirao kao MC. Tulum je tada bio masivniji, ambiciozniji i raskalašeniji, danas je fenomenalno treniran i koordiniran. Gluposti poput obrade „Sweet Child O’Mine“, George Thorogooda i Zeppelina pripisat ćemo koncertnoj zajebanciji. Iskreno, „Undun“, album izbačen prošle godine je prilično loš, monoton, bez soula s jajima i ritmičnog spelovanja koji im najbolje leži bez obzira na kritička svršavanja inozemnih kolega. Kad vam kritika jednom popuši, voljet će vas zauvijek. Meni je osobno žao što na Rootsima neću moći živjeti još koju godinu budući da je prilično očit umor od trpanja iste materije kroz 10 albuma.
Inače, da se publika onoliko grebe za nekim od gore spomenutih bendova koliko se grebe za Dječacima, domaća scena nam možda ne bi bila u rasulu.