Započeo 17. Festival svjetskog kazališta – Von Trierovo čudo izostalo kod Mullerove

Festival je otvorila predstava ‘Lomeći valove’ Les Théâtres De La Ville De Luxembourg iz Luksemburga redateljice Myriam Muller nastala prema istoimenom kultnom filmu Larsa von Triera.

‘Lomeći valove’ – Chloé Winkel u ulozi Bess (Foto: Festival svjetskog kazališta)

Prva festivalska večer svoju je publiku ostavila pomalo razočaranom. Naime, oni koji su se obreli u HNK-u zbog sirenskog zova samog naslova, nisu mogli naći opravdanje za uprizorenje tog filmskog remek-djela.

Kazališne adaptacije kultnih filmova uvijek su izazov autorskom timu koji se tog posla laća, ali i prilika za novo čitanje i aktualizaciju, i napose šansa za udaranje nekog autorskog pečata koji će (filmski) predložak oplemeniti nekim novim interpretacijama i dati predstavi neku dodanu vrijednost.

Međutim, redateljica Myriam Muller kao da je tu priliku propustila. Njena predstava „Lomeći valove“ vjerno prati strukturu i sadržaj filma, i ništa u tome ne bi bilo sporno osim pitanja, zašto je posegla upravo za tim filmskim naslovom čiji kapital su upravo krupni kadrovi intimističkih psiholoških i emotivnih rastera njenih protagonista koji njihovu priču čine potresanom do srži, a kazališnom mediju su nedohvatljivi.

Iako je dvadeset i pet godina nakon snimanja filma „Lomeći valove“, sam von Trier sa suradnicima napravio i scensku verziju teksta,(scensku adaptaciju u predstavi potpisuje Vivien Nielsen) ne vidim opravdanje da redateljica i taj predložak u stopu slijedi, što je ovdje slučaj.

Razlike su minorne. U kazališnoj adaptaciji dijalozi više služe za plasiranje informacija vezanih za opis i pojašnjenje likova i njihovog konteksta, za primjerice, opise odnosa u obitelji i zajednici, dok su u filmskoj, oni nekako ogoljeniji i intimniji. Kazališne scene su lišene spomenute filmske intimnosti, kojoj su najviše pridonijeli krupni kadrovi snimljeni kamerom iz ruke, bez upotrebe ikakvih filtera, bez umjetne rasvjete, i koji uvlače gledatelja u srž intimnosti glavnih protagonista i donose njihov svijet na realističan i pomalo sirov način.

‘Lomeći valove’ – Karakter Bess temelji se na emociji tjeskobe (Foto: Festival svjetskog kazališta)

U tom smislu, u predstavi najviše razočarava scena mladog bračnog para nakon vjenčanja. Na pozornici oni stoje sučeljeni posve nagi, a dijalog koji vode je tvrd i stvara ne namjernu distancu. Što je problem, budući da je posrijedi priča o kontroverznoj ljubavi i strastvenoj drami s religioznim dogmatizmom, u kojoj je naglasak upravo na bliskosti ovo dvoje protagonista.

No, može li ista priča i dvadeset i tri godine nakon što je ispričana, na isti način propitivati istu problematiku?

U središtu priče je Bess, djevojka nevjerojatne dobrote koja se udaje za Jana, stranca koji radi na naftnoj platformi. Njihov odnos je strastven i odudara od atmosfere zatvorene i izrazito religiozne zajednice. Poslije nesreće na platformi, Jan ostaje paraliziran. Svjestan da njegova supruga više neće s njim nikada voditi ljubav, moli Bess da spava s drugim muškarcima te mu o tome govori, ne bi li mu tako dala razlog za život. Uvjerena da Janovo zdravlje ovisi o Božjoj volji, Besss mukom pristaje na razvrat, no bira partnere koji nisu izvor njenog užitka, već je na neki način ponižavaju, i čak brutalno povrjeđuju (što dovodi i do njene smrti). Nemoralnost nije moguće sakriti u malom mjestu, te je vjerska zajednica izopćuje. Bessina obudovjela šurjakinja Dodo i liječnik, dr. Richardson, Bessino pak promiskuitetno ponašanje tumače kao simptome duševne bolesti, dok je Bess, uvjerena da provodi Božju volju i svojom žrtvom pomaže suprugu da ozdravi.

Von Trier je film podijelio na sedam poglavlja, a ona su odijeljena dugim panoramskim kadrovima škotskog krajolika snimljenim u impresionističkom stilu uz rock hitove iz 70-ih godina. Muller je poglavlja pretočila u sedam scena, odbacila je rock balade koje su filmu davale toliko karakterističanu atmosferu, zadržavši onu Deep Purplea „Childin Time“, čiji stihovi su simptomatični za sadržaj koji predstava problematizira: „Sweet child in time/ You’ll see the line/ The line that’s drawn between/ Good and bad/ See the blind man/ Shooting at the world/ Bullets flying/ Mmmm taking toll/ If you’ve been bad/ Lord I bet you have/ And you’ve not been hit/ Oh by flying lead/ You’d better close your eyes/ Ooohhhhhhh bow your head/ Wait for the ricochet…“, te najvažnije, odbacila je i epilog.

Glavni adut za kojim Mullerova poseže u kazališnoj adaptaciji, ironije li, je sama kamera, čijom uporabom kadrira svoje likove u pojedinim, za sadržaj ključnim trenucima, projicirajući ih na veliku plohu.

‘Lomeći valove’ – Pročišćeno scenografsko rješenje Christiana Kleina (Foto: Festival svjetskog kazališta)

Ali, takva vrsta snimanja in situ i neinventivnog korištenja kamere (koje bi barem u postdramskome kazalištu moralo iznaći svoja bolja opravdanja) ne donosi ništa osim iznalaženja kakvog takvog rješenja u pokušaju da se dramatičnost situacije gradi na mimici lica, i pak, da se projekcijom npr. valova dočarava eksterijer, što vizualno obogaćuje samu predstavu, i omogućava joj scenografski (i u tom smislu, estetski) minimalizam. Scenografsko rješenje je mudro (minimalistička, takoreći monolitna ploha koja se proteže po čitavoj dužini scene, u čijem donjem djelu se nalazi staklena stijena), ono igra u čitavoj predstavi i omogućava transformaciju prostora uz minimalne intervencije iz, primjerice, interijera crkve, u bolničku sobu, ili pak krajolik mora i dr.

Na takvoj sceni, glumci dočekuju publiku u ulogama. To je malena zajednica koja se sabire u crkvi za propovijed. Već u toj prvoj sceni Bess se obraća Bogu. Njeni maestralni dijalozi sa samom sobom, u kojima interpretira ironične odgovore Boga na svoje molitve ključni su ne samo za razumijevanje njenih unutarnjih stanja već i za razumijevanje opozicija čovjeka i zajednice, sumnje i vjere, propitivanja i vjerskog fanatizma. Ipak, njen karakter (ulogu tumači Chloé Winkel) ne uspijeva prenijeti raster emocionalnih stanja, od agonije do ekstaze, kao ni karakternu dubinu, ni natjerati publiku da u punoj mjeri suosjeća s njenim tragičnim patosom. Njen karakter temelji se na emociji tjeskobe (u opreci s filmskom inačicom), a njena dobrota je u predstavi dodatno diskreditirana njenim prozivanjem od strane njene šurjakinje da ne zna čitati, pa je samim time i glupa.

Jan kojeg tumači Jules Werner je prilično uvjerljiv lik „fizikalca“, no kao da mu nedostaje dimenzija određene suptilnosti koja bi ga mogla povezati s delikatnom osobnošću supruge. Lik Dodo, koju tumači Brigitte Urhausen, u predstavi ne uspijeva iznijeti transformaciju koju taj lik doživljava u samome filmu.

‘Lomeći valove’ (Foto: Festival svjetskog kazališta)

Čini se da Muller u prvi plan stavlja besmislenost žrtve. U uvodnom djelu predstave naglasak je na čitanje Pavlove poslanice Korinćanima: „Krist je umro za grijehe naše, po Pismima“ i malo zatim „To je sve što trebamo znati da bismo razumjeli Pasiju Kristovu“. U završnom djelu predstave, glavna junakinja umirući u naručju šurjakinje, u prizoru koji evocira Pietu, govori: „Bojim se. Jako sam pogriješila.“ Time odbacuje vlastitu vjeru, a smisao njenog postojanja za nju samu postaje besmislen.

Ono čime je junakinju filmski završetak iskupio, bio je von Trierov epilog, kojeg je Muller jednostavno odsjekla. Naime, u filmu Jan ukrade njeno mrtvo tijelo (ne želeći da je pokopaju uz riječi da je završila u paklu), te ga s prijateljima na platformi spusti u Sjeverno more. Na radaru platforme evidentno je da nadaleko nema ničega, pa ipak, njen je ispraćaj popraćen zvonjavom crkvenih zvona. Takav onirički obrat filmu je dao filozofsko-metaforično značenje. Nevinost i dobrota nagrađeni su mističnim činom (s kojim se može povući paralela s još jednim kultnim filmom, „Djevičanskim izvorom“ filmskog genija Ingmara Bergmana, a u kojem na mjestu stradanja nevine i dobre djevojke nastaje izvor. U oba slučaja dobrota je nagrađena višom silom).

U predstavi pak, ostaje samo racionalizacija. Jan ozdravi i to možda jest čudo, ali čudo u spomenutom smislu je izostalo. Fantastična von Trierova interpretacija je izdana, a samim time kao da je smisao (re)interpretacije filmskog predloška izlišan.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X