Pokrenut 2005. godine projekt Jazz ExTempore u Opatiji jednom godišnje okuplja glazbenike sa svih strana svijeta, različitih pravaca i tradicija koji onda zajedno skladaju i izvode originalnu glazbu, razmjenjujući pri tome uzajamna iskustva.
Ove godine Elvis Stanić je doveo u Opatiju grupu muzičara koje, međutim, ipak nešto povezuje, no ono što rade svakako je na tragu ranijih događanja na Jazz ExTempore susretima. Radi se o Zawinul Legacy Bandu, sastavu koji većim dijelom čine glazbenici koji su surađivali s “ocem” jazz fusiona, legendarnim Joeom Zawinulom.
Ideja je bila sljedeća. Tri dana bend boravi u Opatiji, po danu uvježbava koncert, a navečer drži radionice za jazz zaljubljenike, kako znatiželjnike, tako i profesionalce.
Uz vođu sastava Scotta Kinseya (on je surađivao kao producent sa Zawinulom, danas je vođa sastava Tribal Tech, no radi i u drugim postavama i radi glazbu za filmove – npr. „Ocenovih 11, 12, 13“), stigli su još Mike Baker na bubnjevima (dugogodišnji aranžer i bubnjar Whitney Houston, ali je svirao i u Zawinul Syndicateu), Boby Thomas na udaraljkama (on je svirao i u Weather Reportu i u Zawinul Syndicateu), te dva znatno mlađa glazbenika, Francuz Hadrien Feraud na basu (svirao s nizom fusion glazbenika, među kojima i s Chickom Coreaom i Johnom McLaughlinom, no iako vrlo mlad, radi i kao producent i aranžer) i Katisse Buckingham, saksofonist, flautist, ali i vokalist i reper (koji je surađivao s Yellowjacketsima, H. Hancockom i cijelim nizom glazbenika drugih žanrova).
Žestok je to i vrlo uigran sastav, koji se takvim pokazao i na neformalnim nastupima na početku i kraju svake od radionica. Vrsni glazbenici, zavidnoga iskustva i tehnike, u Opatiji su bili vrlo opušteni, potpuno na raspolaganju znatiželjnicima koji su navraćali na radionice. Bila je to zapravo dobra prilika da se čuje što glazbenici različitih formata i različita pristupa glazbi misle. Nizala su se i zanimljiva i banalna pitanja, no oni su na sva odgovarali jednako ozbiljno i opširno, trudeći se uspostaviti što bolju komunikaciju, ni u jednom trenutku ne zaboravljajući da su, ipak, cijelo vrijeme pred publikom.
Svi ovi glazbenici imaju svoje bendove i druge projekte, rade i kao studijski glazbenici na projektima najrazličitijih žanrova no, složni su oko toga da im to nije strano. Glazbu dijele samo na dobru i lošu. Producent i menadžer projekta Tony Zawinul pokušao je objasniti ovaj njihov projekt kao “pronošenje duha glazbe Joea Zawinula, a ne oponašanje njegovih sastava. Iako sviraju Zawinulove kompozicije, nikako ne žele biti “cover band”. Sjajne su to bile svirke već na radionicama, kad smo sjedili oko njih kao u studiju, u omanjoj dvorani Ville Antonio, no nitko tada nije ni sanjao da će njihov završni koncert biti tako moćan.
Pozornica je bila smještena u hotelu Imperial, zapravo u grandioznoj blagovaonici tog hotela koji je u ovo doba godine zatvoren. Maknuti su stolovi, formirano gledalište, postavljeni reflektori i dekorativni zastori i doista, blagovaonica se pretvorila u koncertnu dvoranu. Međutim, onim velikim kristalnim lusterima nije bilo lako kad je Zawinul Legacy Band zagrmio svom snagom, u punoj formaciji. Zawinulove kompozicije poput lakih brodica su uranjale i izranjale po silovitim vodama snažnih interpretacija, solaža, duela, improvizacija, ali i elektronskih dodataka, semplova, vokaliza i repa. Nizali su se redom, „Gibraltar“, „Black Market“, „Victims of the Groove“, sve dok se na pozornicu nisu popeli Elvis Stanić s gitarom i njegova lijepa pratilja, sjajna vokalistica Alba Nacinovich. Tada su svi zajedno izveli dvije Stanićeve skladbe, „Kisha“ i „South Wind“, koje su bile i dobro odabrane i još bolje aranžirane, tako da su odlično sjele uz Zawinulovu glazbu. Štoviše, mlada Alba Nacinovich je pokazala da je spremna za najviše dosege i odlično je improvizirala, sjajno se snašavši među ipak prilično okorjelim lavovima.
Nakon ove dvije skladbe Zawinul Legacy Band se vratio u svoje okvire, bez Elvisa i Albe, no vrlo brzo su ga vidno poneseni glazbenici pozvali da se vrati na pozornicu i svira dalje s njima. Iako je upao u vatru vrlo brze izvedbe, Stanić se odlično snašao i gotovo rutinski se uklopio u bend koji ga je baš rado primio. “Bila je to inicijacija”, primijetio je iskusni Davor Hrvoj. “To su nekada radili i be-boperi kad bi im došao netko novi sa strane.” Ako je tako i bilo, Stanić je izvrsno odsvirao i cijeli je ovogodišnji projekt doista dobio pravi smisao.
Ispalo je da je svakako moguće pronijeti dobri duh Zawinulove glazbe. Možda zato jer je u pitanju bila Opatija, gdje je Zawinul i sam rado dolazio, a možda su se i zvijezde tako poklopile da je ta lijepa ideja tako blistavo bljesnula, da nas je ta predivna glazba te večeri zaista očarala.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
