Nitko od prikazanih karaktera ne dominira ekranom, iako se radi o najboljim operativcima, šefovima CIA i slično. O liku koji pak dominira ekranom oko 2 i pol sata ne znamo apsolutno ništa.
Ovaj film (kad razmislim, kao zapravo i velik broj oskarovskih filmova) je možda lakše cijeniti nego što je uživati u njemu i njegovoj kliničkoj preciznosti kojom se bavi svojim temama. No ne nominirati Bigelow za režiju na ovogodišnjim Oscarima jednostavno je suludo. Ne samo zbog činjenice da je film nominiran u kategorijama najboljeg filma, glumice i scenarija, i da je taj isti film s tim spomenutim nominacijama i pohvalama netko zaista morao i režirati, nego jer je cijeli taj film oslonjen upravo na odličnu režiju i performans Jessice Chastain. Možete li razumjeti njen lik? Ne morate. Što znamo o njenoj prošlosti i njenom životu? Ništa. Možda ga i nema. Možda nema ni prijatelje. Opsesija je ono što ima, ono što ju vodi i ono čime se film bavi. Ako ste gledali “The Hurt Locker” i kad pogledate “Zero Dark Thirty”, primijetit ćete gore spomenute stvari o likovima i neke će vam stvari biti jasnije. Upornost, neustrašivost, strah, odanost zemlji, prijateljima, kolegama, odanost sebi, želja za osvetom prema nekome tko vama ili vašim bližnjima nanese bol… – sve su to osobine koje Bigelow stavlja u svoje likove i zatim ih poput balona pušta da lebde kroz film, ne oslanjajući se na razvoj svojih likova koliko na analizu okolnosti u kojima se nalaze. Zašto ih ne moramo upoznati? Zato što ih većina gledatelja već poznaje.
Kao što je glavni lik u filmu “The Hurt Locker” u jednu ruku predstavljao sve američke vojnike, Maya su u neku ruku svi Amerikanci koji su izgubili nekoga u tom zločinačkom činu, koji traže pravdu i koji su uporni u tome da ju nađu. Što nakon toga i kuda dalje? Scena u kojoj Maya, nakon riješenog slučaja i ostvarenog cilja, shvaća da nema kome i nema kuda, emocionalno otvori cijeli film, a lik dobije sasvim novu dimenziju, rezultat su odlične Chastain u najhrabrijoj i najenigmatičnijoj ulozi do sada. No prije svega su rezultat kvalitetnog filmskog stvaralaštva koje u srednjoj struji hrabro ide kontra iste.
Ocjena: 9/10
(Annapurna Pictures, 2012.)