Berlinski eksperimentalni drone doom trio Zeug krajem studenog prošle godine objavio je novi album ‘Womb’.
Da nisu u pitanju dronovi i dugi, iscrpni komadi u nastavcima, možda bi mi prva asocijacija na ovaj album, glede na ime i njegovu očitu eksperimentalnu narav bila Nirvana i njen zadnji album “In Utero”. Naizgled, posred oba albuma nalazi se ženska supermoć – reprodukcija. Iako, po svemu sudeći, situacija je ovdje nešto dublja od Cobainove puke fascinacije činom razmnožavanja i emocijom bijesa prema novinarima žandarima iz vremena MTV-a.
Ravno nasuprot tim apstrakcijama stoje motivi Berlina koji se provlače kroz uglavnom atonalne konstrukcije; nalik na Einstürzende Neubauten i njihov “Kollaps” – “naše odiseje uništavaju gradove” – atmosferski naglasak nije stavljen toliko na arhitekturu i urbano pozicioniranje sinonima za “europsko obećanje”, već na odnos između grada i eksploatacije kulture. Pogotovo one podzemne, koja nanovo u kvartalima nalazi novi život pored institucionalnih tokova.
Suludo je tvrditi da je jedan bend sposoban ab ovo definirati ono što danas držimo za kakav europski underground, u vremenu streaming servisa i instant produkcije lako probavljivih zvukova. Ipak, postoje trenutci – a ovaj je album jedan od tih dužih trenutaka – kada je samo nečije postojanje neka vrst izjave neslaganja s dominantnim načinom razmišljanja o tome što zvuk jest. Dok ga jedni eksploatiraju obzirom na strukturu, teksturu i društvenu ulogu, drugi ga razvlače – od njega tako tvoreći politiku anti-popa: nečega što uopće nije pitko za uho, ali je pitko za daljnji protok progresivnih ideja.
Iako je kroz cijelu EP trilogiju koju završava upravo „Womb“ daleko manji naglasak na riječima nego na nekoherentnoj buci, jedinstveni storyboard prati se kroz unitaran pigment dronea; pozadine koja se provlači kroz svaki komad u raznoraznim varijacijama. Uočljiva je (naravno, putem uha) težnja prema rastavljanju kontradiktornosti kapitalistička realizma, ideje da alternativa dnevnim hororima današnjice – kapitalističke današnjice, zapravo ne postoji. Da se vratimo na priču oko streaminga – u javnim sferama rijetko se uvjerljivo gura narativ da su tzv. streaming titani efikasni u plasiranju „ugodnog“ načina za konzumaciju zvuka, već da je sve ono prije njih bilo i ispalo najmanje efikasno i najmanje korisno. Naravno da to sve može zvučati kontradiktorno jer do ovog albuma najlakše je doći putem Bandcampa – iako nije streaming servis u klasičnom smislu, opet spada pod „modernu“ alatku za reprodukciju zvuka – ali ovdje mogući komentar prvenstveno dolazi iz estetike samog zvuka, a ne načinu na koji se taj isti zvuk plasira publici.
Poveznica s maternicom je ovdje, dakle, solidna u vlastitoj semantici. U ovozemaljskom smislu, ona je „rodila“ ovaj album, a u onom više apstraktnom – koji se može povezati s kolektivitetom – rodila je produktivan diskurs oko primjenjive uloge zvuka u kontekstu današnjeg stanja opće nejasnoće. U prilog plodnoj polemici, ali i generalnom crnilu koje sjenča ploču ide i sljedeći detalj: Wasserspeicher, drevni vodeni rezervoar u kojem se album snimao, 1933. godine (iste godine kada je izgorio Reichstag) služio je kao kamp smaknuća za članove njemačkog pokreta otpora. Obojan crno bijelom poviješću – koje ćemo se uvijek sjećati najviše po crnom – „Womb“ priziva zajednički vrisak palih u borbi za pravednije postojanje i stavlja ih u kontekst sadašnjosti. Danas, u jeku kapitalističkog mučenja, više se niti ne čuju vriskovi – od silne anksioznosti.
„Hoće li biti pjevanja u mračnim vremenima? Hoće, bit će pjevanja o mračnim vremenima.“ – Bertolt Brecht
Ocjena: 8/10
(Samizdat, 2021.)