Čarolija konzumiranja obilnih količina alkohola je omogućila da se potencijalno odrađivanje fanovske dužnosti pretvori u delirij nesmanjenog inteziteta, da umjesto ‘ah, opet Viler Teks’ bude ‘VILER TEKS, FAK JEA!!!!!’
Dotične cure su većinu koncerta bile u skroz drugom planu, i tim bolje jerbo nisu demonstrirale odveć impresivne vokalne sposobnosti. No, s druge strane, bilo je dosta cura i u publici! Neću lagati te reći da ih je bilo puno, ali ih je bilo svakako više nego što bi se dalo očekivao na koncertu jednog ovakvog benda: u pjesmama Živog blata (a često i Vuce) žene su uglavnom „kurve“ i „drolje“, Vasilij/Vuco ih u intervjuima redovito opisuje kao bića s neke druge planete koja je nemoguće razumijeti, one u njegovim pjesmama najčešće služe samo kao izlika za opijanje kad ga ostave, i imam dojam kao da sa ženama ima uopće ikakvog posla u životu samo zato što mu se diže na njih. Većina muškaraca nosi sjeme mizoginije u najcrnjim dubinama svojih duša, pa se stoga čak i civiliziraniji među nama mogu bez većih problema nositi s tim sentimentima, makar i s ponešto osjećaja krivnje – no što je sa ženama koje vole Živo blato? A ne znam, valjda barem cijene Generalovu nesvakidašnju iskrenost, ako ne već same sentimente.
(A inače, kad smo već kod drolja – Generale, ako kojim slučajem ovo čitaš, ja bih te ponizno zamolio da na idućem albumu nađeš mjesta i za onu „Drolju“ koju si, ako se ne varam, izveo samo onaj jedan put u Močvari, a koju se otad moglo čuti jedino u engleskoj verziji na demou Quicskanda? Ajde, ajde, pliiiiiiz, pliz!)
Ovo je bio peti po redu koncert Živog blata kojeg sam pohodio, i shodno tome u Boogaloo ove subote svakako nisam kročio s istim onim uzbuđenjem s kakvim sam svojedobno kročio u Močvaru i O’Haru, ali – kao i zadnja dva puta u Tvornici – čarolija konzumiranja obilnih količina alkohola je omogućila da se potencijalno odrađivanje fanovske dužnosti pretvori u delirij nesmanjenog inteziteta, da umjesto „ah, opet ‘Viler Teks’“ bude „VILER TEKS, FAK JEA!!!!!“. Jest da sam zbog toga morao često na WC, ali bih zato i na putu do izlaza iz dvorane redovito nalijetao na ekipu koja je pjevala stvari s ništa manje žara od onih u prvim redovima, općenito je bilo teško veselje u cijeloj dvorani, totalna pozitiva!
Enivej, General je najavio da će se idući album sastojati od pet poglavlja (!) s preko sto pjesama (navodno je i nabrojio imena poglavlja prilikom jedne od mojih posjeta zahodu?). Nije baš da sam mu spreman bezrezervno povjerovati, pošto je i prije recimo nekoliko godina kao Vuco najavljivao nikad realizirani četverostruki album „Čemu to vodi“, ali u svakom slučaju zaključio je koncert s obećanjem da će idući održati tek nakon što bude izdao novi album Živog blata. Pošteno!
P.S. Napisao sam i osobno pismo Generalu, stavit ću to sad ovdje, pa da ne moram na poštu:
Dragi Generale!
Nemaš pojma koliko si mi radosti u životu priuštio sa svojom muzikom! Ja sam ti inače partijanerski tip, za DJ-e i tako to, ne idem ti ja skoro nikad na koncerte, niti baš nešto posebno volim rock, a ni pamćenje tekstova pjesama mi nije jača strana (vokale najčešće doživljavam kao samo još jedan instrument) – i da nije bilo tebe, ja do svoje smrti vjerojatno ne bih nikad uspio spoznati taj rockerski gušt kad imaš svoj omiljeni bend i znaš sve pjesme napamet i onda dođeš na koncert i skačeš i sviraš zračnu gitaru i urlaš koliko te god grlo nosi! „Konac konca“ je kapitalno remek-djelo hrvatske glazbe, u usporedbi s čijom moći svi drugi hrvatski izvođači, i živi i mrtvi, zvuče kao jednodimenzionalni klaunovi, a prenesi molim te i svom alter-egu Siniši Vuci komplimente na jako dobrom novom albumu „XI“ („Što si, ‘ko si“! „Anđeo“! Ajme!), s kojim se više nego iskupio za ono nedjelo od „Ne mogu ti to oprostiti“. Drž’ se legendo, budi mi i ostani živ i zdrav!
Voli te i štuje,
Tonći