Život je lijep kada Flogging Molly svira u Tvornici kulture

Celtic pankeri ispisali su novo fenomenalno poglavlje irsko-hrvatske romanse koja ne jenja, već svakim novim nastupom kao da dobiva na snazi.

Flogging Molly u Tvornici kulture (Foto: Roberto Pavić)

Veza između Zagreba i irskih celtic pankera Flogging Molly traje dugo i često se upražnjava, pa su tako ovi veseljaci sinoć, ako točno brojim, po šesti put nastupili u našem gradu, ovaj put u sklopu turneje kojom promoviraju svoje aktualno studijsko izdanje “Life Is Good”. Polovicu tih nastupa, doduše, odradili su koncertima na INmusic festivalu, što se ne može mjeriti s klupskom svirkom, ali čovjek bi možda mogao očekivati da nakon toliko susreta interes publike možda i splasne, pogotovo ako se uzme u obzir da im posljednja izdanja nisu u jednakoj mjeri popularna kao albumi kojima su stekli slavu početkom stoljeća poput “Drunken Lullabies” (2002.) i “Within a Mile of Home” iz 2004. godine. Sinoć su i bend i publika na najbolji mogući način opovrgnuli bilo kakvu sumnju i potvrdili da je obostrana ljubav jača nego ikad.

Ponedjeljak obično nije dan kada se očekuje nekakva velika fešta, pogotovo kada je u srpnju kad već kreću godišnji odmori, ali Tvornica kulture sinoć je pucala po šavovima već i kada su Dave King i ekipa izjurili na pozornicu i zasvirali uvodnu “(No More) Paddy’s Lament”. Flogging Molly možda nema navijačku himničnost i žestinu Dropkick Murphys, ni finu poetiku i glazbenu istančanost The Poguesa, ali već u samom startu pokazali su ono što imaju, a što ih razlikuje od načelnih žanrovskih parnjaka, a to je sposobnost da u sekundi naprave feštu u kojoj će svi prisutni zdušno i oduševljeno sudjelovati od prvog do zadnjeg trenutka.

Flogging Molly u Tvornici kulture (Foto: Roberto Pavić)

King je održao nešto što bi se moglo nazvati pravim masterclassom u komunikaciji s publikom. Već na drugoj pjesmi, “The Hand of John L. Sullivan”, sve ruke bile su u zraku, a bilo ih je cijelo more. Nakon toga rano pozicionirani možda najveći hit “Drunken Lullabies” sjeo je kao as na desetku i do kraja večeri fešta nije pala ni na sekundu. Dave je konstantno izražavao svoje oduševljenje koncertom i Hrvatskom uopće, a emocije su djelovale doista iskreno, a ne kao puka kurtoazija. Iako su više od polovice setliste činile pjesme s prvih dvaju albuma, bend je uspio predstaviti i novu ploču i pjesmama “The Days We’ve Yet to Meet” na kojoj je glavne vokale preuzeo basist Nathen Maxwell, zatim “Crushed (Hostile Nations)” u koju su uspjeli ugurati dijelove pjesama Arethe Franklin i Queena, te naslovnim brojem koji je King posvetio svojoj pokojnoj majci.

No, vrhunci nastupa ipak su bili rezervirani za stare favorite kao što su “What’s Left of the Flag” i “The Seven Deadly Sins” kojima je redovni dio nastupa priveden kraju ili centralni medley u kojem su “Spoken Wheel” spojili s “Black Friday Rule” i dugačkom solo točkom gitarista Dennisa Caseyja u pratnji bubnjara Mikea Alonsa. Na bis su se očekivano vratili nakon kratkog skandiranja iz publike i sa singalongom “If I Ever Leave This World Alive” i divljom “Salty Dog” okončali fenomenalno novo poglavlje irsko-hrvatske romanse koja ne jenja.

Flogging Molly u Tvornici kulture (Foto: Roberto Pavić)

Kao predgrupa pred znatno manjeg, ali ipak pristojnog broja okupljenih nastupili su varaždinski pankeri BKD koji su predstavili svoj iskreni i izravni, premda pomalo (da nastavimo s aliteracijom) infantilini “balkan oi” sa svim brojevima s upravo tako nazvanog ovogodošinjeg EP-ja, kao i dugosvirajućeg prvijenca “Leta su prešla, pameti ga ni”. Njihove himne pivu (“Flaša zdenog Kaja”), gemištu (“Liter vina, liter vode”), rodnom gradu (“Varaždin”) i ekipi (“Lepo je u raju”), kao i nenategnuta zafrkancija simpatične predvodnice Ide sasvim su solidno pripremili teren za jednu od najzabavnijih fešti u gradu koja je imala uslijediti.

Kao dokaz ramjera tuluma bilo je dovoljno proći kroz Tvornici dok je bend puštao himnu Monty Pythona “Always Look on the Bright Side of Life”, slikajući se s posjetiteljima. Tijela mokra što od znoja, što od piva koje je letjelo nad glavama bez prestanka i pod ljepljiv i mokar od jednog i drugog te ljudi bez daha i lica ozarenih osmjesima pričali su vjerojatno više nego bilo kakav report dan poslije. Ali, vjerujte mi na riječ, bilo je fantastično.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X