Zoran Predin ‘Druga žena u haremu’ – bez jeftinog podilaženja

Šarmantan kakvim ga znamo s koncerata, iz intervjua, kao (kant)autora i izvođača, Slovenac Zoran Predin je i kao literat, odnosno potpisnik zbirke pitkih i zabavnih putopisnih, anegdotalnih i naprosto retrospektivnih ‘dnevničkih’ zapisa objedinjenih u njegovoj prvoj knjizi prevedenoj na hrvatski jezik, ‘Druga žena u haremu’.

Zoran Predin 'Druga žena u haremu'

U proznoj pisanoj riječi Predin se tečnim i zabavnim stilom potvrđuje kao duhovit i ozbiljan, naivan i mudar, emotivan i perceptivan čovjek koji nastoji uživati u životu te kao umjetnik doprijeti do široke publike, svidjeti se, ali bez jeftinog podilaženja i iznevjerivanja dostojanstva.

Kroz dvadeset i tri poglavlja vodi nas na obiteljsko-turistička i glazbeno-„poslovna“ putovanja regijom (Maribor, Ljubljana, Zagreb, Sarajevo, Vinkovci, Bitola, Ohrid, Niš, Bizeljsko, Prilep, Struga, Delnice, Limski kanal, Hvar…) i širom zemaljske kugle (SAD, Gruzija, Australija, Irska, Francuska, Češka, Turska, Kenija, Škotska, Velika Britanija…), vazda otvoren i spreman prepoznati ljepote prirode, žena, glazbe, običaja i ljudskog duha – čak i kao sudionik cirkusa zvanog Eurosong (Dublin, 1997.) čiji su ga „glazbeni“ imperativi naveli da napiše najogorčenije stranice knjige – te se posvuda dobro zabaviti na, kako veli, štajerski način.

Premda nije riječ o autobiografiji, kroz putopisnom linijom objedinjen niz crtica i bilježaka događaja za osobno pamćenje, bio to ubod ose u lijevo jaje ili (mogući) susret s Elizabetom II, Predin o sebi i svojoj osobnosti, životnom i umjetničkom putu i kredu, onome od čega je kreativno sazdan, govori više i dojmljivije no što je to uspjelo mnogim autorima debelih biografija nekog glazbenika ili benda. Na dvadeset i pet stranica „Priče o Lačnom Franzu“ na djelovanje se svog isprva uvelike avangardnog rock sastava s kojim je trasirao karijeru, osvrće uz obilje izvrsnih komentara, zapažanja i procjena, napisanih iz dragocjene i jedinstvene pozicije insidera i glavnog autora koji nam umjesto akribijske pedanterije, emotivno, subjektivno i živo predstavlja zajednički duh jednog od reprezentativnih predstavnika jugoslavenskog novoga vala čiji je prvijenac „Ikebana“ iz 1981. (i danas uzbudljivo malo čudo) jedan od šačice najboljih (domaćih/regionalnih) albuma tog (i svih) vremena.

Svoje zapise, ograđuje se uvodno, Predin ne smatra umjetnošću, no zna nasmijati („mobiteli su tada bili smiješno veliki, skoro kao moja vjera u bolje sutra“), zanijeti (entuzijastički ushit bogatstvom okusa, boja i mirisa, joie de vivreom New Orleansa), dirnuti (izniman opis susreta sa Sarajevom i njegovim stanovnicima u veljači 1996., koji mjesec po svršetku rata), zgodno se poigrati riječima, stvoriti sugestivne slike mjesta, vremena i događaja, implicitno dočarati vlastitu svjetonazorsku energiju te neprogramatski emanirati dobru volju i zarazni optimizam, mada na jednom mjestu sebe i svoj tadašnji sastav (Žive legende) naziva „na sve loše naviknutima cinicima“. Zar je za umjetnost potrebno više?

(208 str., Aquarius Records, 2013., prev. Jagna Pogačnik)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X