Zoran Škugor: HRT i diskografi doveli su u pitanje domaću scenu!

Razgovor s najmoćnijim glazbenim menadžerom devedesetih.

Zoran Škugor (Facebook)

Još moraju otkupiti i poveću količinu vlastitih CD-ova, kako bi diskograf bio na nuli.

Zoran Škugor: To je jako loša politika. Mislim da ima šanse da se naša diskografija pokrene, samo tu treba dosta pameti, truda i ideja. Međutim, ne vjerujem ljudima koji trenutko vode hrvatsku diskografiju.

S druge strane, naši su diskografi u vremenu downloada i online šopinga potpuno pogubljeni.

Zoran Škugor: Nisu se snašli. A druga stvar, kad već dobijaju snimke u svoje vlasništo i budući da ništa ne ulažu, neka stave cijenu CD-a 40 kuna. Zašto ne?

Tko danas uopće zarađuje u glazbi kod nas? Vrlo je malo onih koji mogu napuniti dvorane…

Zoran Škugor: Ma, pravo je pitanje tko uopće puni dvorane? Volio bih vidjeti podvučenu crtu pod Severininu turneju, nisam siguran da je tu bilo nekog financijskog uspjeha. Pitanje je što danas mogu Tony Cetinski, Parni valjak i Prljavo kazalište, grupe koje zadnjih godina nemaju dobru pjesmu. Sumnjam da oni tako lako pune dvorane od tri tisuće ljudi. Svi su orijentirani na domjenke, evente i klubove.

Dobrih pjesama im možda nedostaje, no tantijemi s tim imaju vrlo malo veze. Kakva su vaša iskustva o odnosima između menadžera i radio-postaja?

Zoran Škugor: Ja osobno nikad nisam platio da se neka pjesma vrti na radiju. Moja filozofija je bila da ako je pjesma kvalitetna, puštat će se. Platiti da se pjesma vrti, a da nije predodređena da bude hit, to je samo rad protiv sebe. Plaćaš nešto što ne ide. Znam da je Tonči Huljić svojevremeno imao ugovor s Narodnim radijom po kojemu je plaćao emitiranje svojih izvođača u mjesečnom paušalnom iznosu. To je nekad tako bilo. Ima li plaćanja na crno, to ne znam.

Mediji su, dakako, prihvatili tu igru u kojoj je glazba ustvari samo na smetnji.

Zoran Škugor: To je problem koji se može riješiti, samo netko treba imati snage reći izvođačima što smiju, a što ne. Naši su mediji prekopirali američku priču, crvene tepihe, odjeću, ljubavne veze i takve stvari. Zapadni promotori dobro koriste takve stvari, ali pjesma im je ipak u prvom planu. A kod nas o glazbi više nitko ne razgovara, pjevačicama je bitno da su ušle u Gloriju ili Story, akcent je stavljen na trivijalnosti. Ali možeš ti biti na televiziji svaki dan, no ako nemaš pjesmu nema šanse da ti ljudi plate kartu za koncert. To su medijske zvijezde, a ne glazbene.

Prema tim mjerilima, kakav je realni zvjezdani status Nine ili Rozge?

Zoran Škugor: Nina je nekad mogla bez problema napuniti dvoranu od tri tisuće ljudi, sad to ne može jer još od „Čarobnog jutra“ ona nema hit. Treba joj samo jedan novi hit i vratila bi se u dvorane. Slično je i s njezinim pandanom, Vannom. Sjedi kući i nema posla, a kompozitori i aranžeri na njezinim pjesmama zarađuju i do sto tisuća kuna godišnje, zato što radijski urednici puštaju njene pjesme jer je Vanna brend.

Zato narodnjaci nemaju problema s hitovima. Mislite li da se taj balon pomalo ispuhao?

Zoran Škugor: Nije, tek sad uzimaju maha. Sve se počelo događati kada je Tonči Huljić počeo kopirati srpske izvođače i pakirati ih malo drugačije. Primjera ima dosta. Zna se, recimo, da je Huljić maznuo od Cece pjesmu za Doris Dragović. Jedna je pjevala „Drugarice“, a ova druga „Prijateljice“. Tako su se pojavile neke „kopirne priče“ srpske glazbe na hrvatskoj estradi, u tom krugu splitskih izvođača i kompozitora. Narod je samo, nekon nekoliko godina, potražio originale i onda je nastala navala na srpske zvijezde. Nedavno je u Splitu nastupila Rada Manojlović…

Tko?

Zoran Škugor: Rada Manojlović, ne znam je ni ja. Napunila je klub sa dvije tisuće ljudi, a još dvije i pol tisuće je bilo vani, nisu mogli ući. Narodnjacima dajem još dvije godine i onda će taj fenomen početi padati. Jer znam što će se dogoditi – narodnjaci se produkcijski okreću danceu devedesetih i to onom lošem… Dalje>>

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X