Čovjek koji je iz New Yorka otišao kao autsajder u Londonu je započeo karijeru pojavljivanjem na kompilaciji Danger Mousea da bi ga sudbina kasnije dovela do Ala Doylea iz LCD Soundsystema i Hot Chipa.
Bila je zima 2019. kad je neumorni Brian Burton aka Danger Mouse zapakirao drugu kompilaciju vlastitog labela 30th Century. Selektirao je 14 traka s par zvučnih imena poput Broken Bells i Babe Rainbow u prvom planu i mnogo nepoznanica u nastavku. Među njima se našao Baba Ali predstavljen zanimljivom pjesmom „House“ koja je zamirisala na starija izdanja brooklynske LCD/DFA ekipe.
Šturi press release dostavljen iz 30th Century dao je samo informaciju kako je Baba Ali iz New Yorka emigrirao u London, gdje mu se pridružio gitarist Nik Balchin. Singlom „House“ najavili su prvi zajednički EP „This House“ i suradnju s producentom Jamiejem Hinceom, koji je u toj kombinaciji djelovao kao idealan transatlanski posrednik pošto je najveći dio rokerskog staža skupio u mješovitom britansko-američkom bendu The Kills.
Prije odlaska u London Baba Ali pokušavao je nešto napraviti doma, na relaciji Fort Lee – Harlem – Manhattan, no tamo je njegov glazbeni eklekticizam prečesto ostajao neshvaćen. Za momka iz američko-nigerijske obitelji po imenu Babatunde Doherty hip-hop je bio prvi, ali nipošto jedini izbor. U taboru lokalnih repera i beatmakera, gdje su svi povazdan slušali J-Dillu i Wu-Tang, samo su njega privlačili Joy Division i Alan Vega.
Na faksu je upoznao Nicolasa Jaara pa je s njim zabrijao na eksperimentalni techno. Svestrani muzičar, familijarno povezan sa starom afrobeat scenom preko dalekih nigerijskih rođaka Femija i Seuna Kutija, tek je u londonskom melting potu pronašao suradnike s kojima se potpuno razumije. Priča je postala ozbiljnija 2021. s debi albumom „Memory Device“ u izdanju prestižnog UK indie labela Memphies Industries.
Doherty i Balchin tu su već djelovali kao uigran tandem, a u produkciju ploče umiješao se studijski meštar Al Doyle iz LCD Soundsystema i Hot Chipa, što je bila solidna preporuka svakome tko prati zbivanja na alternativnom danceflooru. Baba Ali zauzeo je istaknuto mjesto u grupaciji novijih londonskih electro bendova, pokraj Ninja Tune favorita PVA i ženskog dua Sink Ya Teeth.
Na premijernim otočkim turnejama ispred The Go Teama i Yard Acta pokazao je da bi mogao još napredovati i samo se čekala pjesma koja će ga prebaciti na viši level. Čekanje se isplatilo prošle zime kad se u najavi drugog albuma „Laugh Like A Bomb“ zavrtio briljantan singl „Burn Me Out“, koji su podjednako nahvalili BBC i NME. Zbog ubitačnog electro punk groovea ova traka malo podsjeća na kultni Sleaford Mods, međutim vokal čini značajnu razliku.
Dok frontmen Modsa James Williamson obično zvuči kao najgrlatiji notthinghamski navijač s tribina City Grounda, raspjevani Baba Doherty prošao bi na svakoj audiciji za soul pjevača. Balchinova postpunkerska gitara oštra poput žilet žice drugi je nezaobilazan adut u „Burn Me Out“, posebno istaknut vrhunskom live izvedbom kod Joolsa Hollanda. Za album „Laugh Like A Bomb“ nikako nisu mogli dobiti Ala Doylea jer je u traženim terminima bio zaokupljen svirkama s LCD Soundsystemom i Hot Chipom, ali im je ostavio ključeve svog londonskog studija i dao mogućnost da se okušaju u samostalnoj produkciji zvuka.
Na miksu im je pomogao prekaljeni Ross Orton (Artic Monkeys, Working Men’s Club, Yard Act), prateće vokale otpjevala je Maria Uzor (Sink Ya Teeth), a sve ostalo su Doherty i Balchin odradili sami i kroz cijeli album napravili jedan od najinteresantnijih ovogodišnjih iskoraka na UK indie dance sceni. Studijski projekt je zaokružen Bandcamp objavom instrumentalne verzije albuma „Laugh Like A Bomb“. U predstojećem koncertnom điru posebno će se pratiti kakav će odjek imati u New Yorku. Hoće li se Baba Ali, koji je otišao kao autsajder, vratiti doma kao pobjednik?