11. Zagreb Film Festival – drugi dan s kvalitetnim hrvatskim filmom

Nakon poprilično uspješnog i kvalitetnog prvog dana programa, drugi je nastavio u istim tonovima, te štoviše, nadmašio mnoga osobna očekivanja. Posebno se to odnosi na jednog od hrvatskih predstavnika, koji se zagrebačkoj publici predstavio u najboljem mogućem svjetlu.

'Vis-à-vis'

“Vis-à-vis”

Promjene u hrvatskoj kinematografiji, a prvenstveno drami, više nisu potrebne, nego su postale nužne. Dosadni, naporni i uglavnom promašeni pokušaji da se stvori nekakvo značajno umjetničko djelo, ne nailaze na nikakav odaziv publike (zbog koje se, u krajnjem slučaju, i snimaju filmovi, te daju proračunski novci), te je svima jasno da to tako više ne ide. Na sreću, na sceni je počela stasati nova generacija redatelja i scenarista, koji odbacuju okove teške istočnoeuropske kinematografije, te se okreću Zapadu. Nevio Marasović je jedan od tih mladih kreativaca, koji je na ovogodišnjem ZFF-u predstavio svoj drugi dugometražni film, dramu s elementima humora, “Vis-à-vis”.

Priča se vrti oko redatelja (Rakan Rushaidat), koji pokušava skupiti novce i glumačku ekipu za svoj prvi dugometražni film. Za glavne je glumce izabrao mladu zvijezdu sapunica (Janko Volarić Popović), te slavnog i cijenjenog umjetnika (Krešimir Mikić), koji bi u njegovom filmu trebali glumiti sina i oca. No, nakon što umjetnik popljuje njegov scenarij i odabir drugog glavnog glumca, redatelju ne preostaje ništa drugo nego se povući u osamu otoka Visa i još jednom preispitati svoj dotadašnji rad, a kao podršku poziva zvijezdu sapunica. Između dojučerašnjih stranaca razvija se neobično prijateljstvu, nakon što obojica shvate da imaju mnogo toga zajedničkoga.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=s-shFMJtRlo[/youtube]

Nepretenciozno, zabavno i pitko, a opet dovoljno kompleksno da ne postane banalno, Marasovićevo je novo djelo vrlo zreli i zaokruženi rad, koji može poslužiti kao pokazna vježba mnogim našim znatno iskusnijim i starijim redateljima. Utjecaj američke indie scene očit je iz gotovo svakog kadra, a osim što je scenaristički zanimljivo štivo, vrlo je vješto iskorišten prirodni ambijent i lokacije, te je napokon (zapravo, NAPOKON) i glazba iskorištena onako kako spada. Pratnja nezavisne američke rock scene daleko bolje paše nego dva-tri dosadna, ponavljajuća tona na glasoviru, koja su u glavama naših redatelja dugo bila arheotip za dramu. Trojac glavnih glumaca (plus manja uloge Darie Lorenzi Flatz) vrh je naše filmske scene, ali i oni u nekim trenucima malo podrvene, što se vjerojatno moglo eliminirati još pokojim ponavljanjem. I sam je dijalog u nekoliko navrata poprilično suhoparan i nespretan, što izbacuje iz takta, ali to su i dalje samo sitne zamjerke, koje nikako ne umanjuju kvalitetu ovoga filma. Na kraju krajeva, spontani pljesak publike nakon prikazivanja dovoljan je dokaz što publika misli o ovoj ‘novoj’ hrvatskoj drami.

Ocjena:8/10

(Copycat Production House, Pinknoiz, Antitalent Produkcija; 2013.)

Prije samog prikazivanja “Vis-à-visa” svoju je priliku dobila i drama “Bijela”, redatelja Zvonimira Jurića. Polusatan prikaz dvojice soboslikara koji liče stan mladoj ženi jedno je od najgroznijih filmskih iskustava koje je autor ovoga teksta doživio, iz jednog vrlo jednostavnog razloga: radi se o pola sata kadrova ženske koja se dosađuje i soboslikara koji liče, uz jedva pet rečenica teksta. Na stranu umjetnost i prenošenje nekih poruka, ali ovo je apsolutno negledljivo i suštinski promašeno filmsko štivo.

'Privremeni dom' (Short Therm 12)

“Privremeni dom”

“Privremeni dom” je kompleksna drama (zapravo, drametina) o ozbiljnim problemima i one bi labilnije vrlo lako mogla ostaviti u suzama. Težak je to i emocinalan tobogan, koji ostavlja trajni utisak u srcima gledatelja i još dugo se mota po podsvijesti. Drugi je to dugometražni rad američkog redatelja Destina Crettona, koji je proizašao iz kratkog, istoimenog filma, inače osvajača nagrade žirija 2009. godine, na najprestižnijem indie festivalu, Sundanceu. Sva sreća da je Cretton odlučio svoju nagrađivanu kratku formu ekranizirati i u dugom metru, jer bismo ostali uskraćeni za rijetko kvalitetnu dramu.

“Privremeni dom” nas vodi u jednu od mnogih američkih ustanova za nezbrinutu djecu, koja bi trebala djelovati kao usputna stanica do udomiteljske obitelji, ali često postaje dugotrajniji smještaj za maloljetne nesretnike. Mladi par Grace (Brie Larson) i Mason (John Gallagher Jr.) savjetnici su u Domu 12, a njihove se nesretne životne priče isprepliću s onima štićenika koji trenutno borave u ustanovi.

Teško je naići na film o kojem se ne može reći skoro pa niti jedna negativna stvar. “Privremeni dom” je slojevita priča gotovo dokumentarističkog štiha, sa fenomenalnom glumom svih mladih glumaca, a pogotovo Brie Larson, čije vrijeme tek dolazi. Ovakvoj se tematici moglo prići na uistinu mnogo načina, ali Cretton je izabrao perspektivu nekoliko likova, koji imaju naizgled različite priče, ali iste emotivne terete. Njihovi postupci i reakcije će vas iznenaditi i razveseliti, ali i rastužiti, jer ogoljavaju neželjenu i nesretnu djecu, koja nikako nisu kriva za nedaće koje ih snalaze. Emotivna je to vožnja koja na mahove ipak postaje malo patetična i pretenciozna, pogotovo pred kraj, kada Cretton ipak pretjeruje s teretom priče i grabi malo više nego što može pojesti, te ne dopušta prijeko potrebno ‘omekšavanje’. Ipak, na kraju sve nekako sjeda na svoje mjesto, te ostaje uistinu ispunjeno srce i glava, koje će još dugo lutati po hodnicima Doma 12.

Ocjena: 9/10

(Animal Kingdom, Traction Media; 2013.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh