Redakcija našeg portala slaže se da je iza nas jedna od najboljih godina za strana izdanja u posljednje vrijeme, a deset novinara predložilo je ukupno rekordnih 168 naslova od kojih su sljedećih trideset skupili najviše bodova i našli mjesto na ovogodišnjoj Top 30 listi Ravno do dna.
Listu su sastavljali: Ivan Laić, Nikola Baras, Ilko Čulić, Vedran Harča, Tomislav Sporiš, Nina Vrdoljak, Ivan Grobenski, Zoran Stajčić, Petar Prelog te gostujući novinar Denis Murković, urednik i voditelj na Radio Nacionalu.
Sustav bodovanja temeljen je na zbrajanju bodova s pojedinačnih lista što je donijelo zajedničku godišnju listu koju predstavljamo od posljednjeg 30. mjesta i završavamo s albumom 2024. godine.
- Charlie XCX ‘Brat’
Album koji je pokrenuo fenomen poznat kao “Brat Summer” našao je i put do kampanje za američke predsjedničke izbore kad ga je prigrlila demokratska kandiatkinja Kamala Harris nakon što ju je Charlie XCX javno podržala, a mnoge su ga redakcije stranih publikacija već izdvojile na svojim popisima najboljih izdanja godine. Kod nas s tridesete pozicije otvara ovogodišnju listu.
Album koji mnogo zadovoljstva donosi i u svojim najjednostavnijim biserima, pa čak i u momentima kad naginje psihodeliji, bitan je povratak u formu Colina Meloya i njegovog benda The Decemberists nakon njihovog najslabijeg albuma karijere i nadamo se da će bend nastaviti isporučivati kvalitetu u istom stilu, jer njihovo vrijeme očito nije još prošlo.
Conor Oberst je bacio kocku i odvažio se na pisanje velikog albuma, možda čak i prevelikog za vlastito dobro, no svi oni koji zagrizu mamac ove ploče bit će zadovoljni kad ih ona povuče za sobom u istraživanje svojih muljevitih dubina.
Samo je jedna pjesma s albuma „The New Sound“ dovoljna za otisnuti se na predivno višedimenzionalno putovanje s famoznom posadom koju je okupio Geordie Greep, kao vizionar i kapetan neobičnog broda.
“Now we make hits (but not hits like Neil Rodgers)” – ova autoironična opaska provučena kroz jedan vers iz zimskog najavnog singla ‘We Make Hits’ najkraći je opis strelovitog uspona jorkširskog post-punk benda Yard Act koji kreće u promociju drugog albuma ‘Where’s My Utopia?’ s reputacijom ultimativne britanske rock atrakcije koja će se idućeg ljeta predstaviti i zagrebačkoj publici u sklopu 17. INmusic Festivala.
Na svom novom albumu nastalom velikim dijelom u suradnji sa slavnim Beckom, Dan Auerbach i Patrick Carney iz The Black Keys su istovremeno zadržali dosad već i pretjerano poznati zvuk grabeći u prethodne izvore nadahnuća, dok su s druge strane zagrabili prema nekim novijim i modernijim rješenjima poput koketiranja s hip hopom.
- Sprints ‘Letter to Self’
“Nakon uvodnih udaraca prve pjesme underground pakao je bio pušten s lanca. Pjesme su gazile jedna za drugom i opet fantastična atmosfera i fantastičan (novi) bend, taman za osjećaj za opet biti mlad i lud, iako su Sprints za mene svojevrsnog ranoranioca tog dana bili kao da kao maratonac moram istrčati i počasni krug. Ali taj počasni krug je bio vrijedan trčanja, ili bolje reći sprinta.” Tako je pisao Zoran Stajčić o zagrebačkom koncertu ovog dablinskog benda koji je s “Letters to Self” još u siječnju osigurao poziciju jednog od ranih ovogodišnjih favorita.
Objavljen netom poslije smrti velikoga Stevea Albinija, ovo je možda i najbolji noviji Shellac koji smo dobili od trećeg albuma naovamo, uz ozbiljnog takmaca u predzadnjem albumu te dokazuje da su nezavisni bučni rock i ljubav i entuzijazam istinska alternativa muzičkom biznisu i parametrima kojima smo svi podvrgnuti u “stvarnom”, 24/7 životu.
Pred svoj četvrti dolazak u Zagreb, Tindersticks su isporučili savršen soundtrack za tmurne prve dane jeseni koji su koincidirali s njegovim izlaskom.
Drugi album kantautorske supergrupe Fantastic Cat zvuči kao glazba čiji je rok trajanja istekao više od trideset godina, a istovremeno je nevjerojatno potpuno svjež, nošen talentom četvorice pjevača i autora koji kao da konstantno pokušavaju jedan drugoga nadmašiti u zabavnosti songwritinga.
The Jesus Lizard su s ‘Rack’ albumom začepili usta svima onima koji uporno tvrde da je s rockom gotovo – daleko od toga, problem je jedino što ovakve albume danas snimaju ljudi koji su odavno prešli šezdesetu.
Novim albumom Jamie xx je dokazao da je apsolutni šampion suvremene dance produkcije.
Teksaški trio Khruangbin ovog nas je ljeta posjetio na zagrebačkoj Šalati, a svojim novim albumom “A La Sala” okrenuo se tišem i odmjerenijem zvuku u koktelu šarolikih utjecaja koji tvore idealan soundtrack za ljetnu dokolicu.
Metal je devedesetih godina bio glazba koja je pomicala granice u novim i raznovrsnim pravcima. Od novijih bendova Blood Incantation možda najbolje razumiju potencijal žanra. Ambicioznost, promišljenost te naposljetku realizacija ideje manifestiraju taj žar za istraživanjem. „Absolute Elsewhere“ zbog toga će s protekom vremena zasigurno postati jedan od važnijih metal albuma ovog desetljeća.
Sama činjenica da je “The Border” jedan od najcjelovitijih i najzaokruženijih albuma koje je Willie Nelson snimio još valjda od kraja sedamdesetih trebala bi biti dovoljna da se ovaj naslov istakne u moru ploča koje “crvenokosi stranac” ispaljuje bez prestanka.
Jedan od najljepših istovremeno eksperimentalnih i pop albuma ove sezone koji valja slušati dok vam, simbolično kazano, neka viša nevidljiva sila ne odnese plafon iznad glave, taman da pomislite na to koliko ima smisla naslov albuma koji vas je odveo na nezaboravni let.
- Father John Misty ‘Mahashmashana’
Novi album album Father John Mistyja koji zvuči kao nešto što bi u nekoj pretpostavljenoj kasnoj fazi stvaralaštva i života možda snimili Beatlesi ili Leonard Cohen kasnih 70 –ih. Unatoč tome, Josh Tillman uspio je stvoriti onu “instantnu prepoznatljivost” kakva je u današnje vrijeme inflacije svih ideja i svih stvari gotovo endemska pojava. Dovoljno je čuti prvi nekoliko taktova bilo koje od njegovih pjesama i odmah je jasno da to može biti samo on, a to je nerijetko odlika pravih velikana.
- St. Vincent ‘All Born Screaming’
Još jedna od zvijezda naše ovogošnje liste čiji je povratak na naredni INmusic Festival već potvrđen, Annie Clark naširoko poznatija pod pseudonimom St. Vincent s pločom “All Born Screaming” ostvarila je izdanje koji su mnogi proglasili njezinim najzrelijim, pa čak i najboljim u dosadašnjem tijeku karijere.
Petnaest pjesama rođenih u improvizaciji na koncertima s prevladavajućom temom komunikacije u svijetu u kojemu je sve već rečeno i zapisano zabilježili su Blixa Bargeld i njegovi Einstürzende Neubauten na novoj ploči “Rampen (apm: alien pop music)” a zatim i okrunili koncertnim predstavljanjem u zagrebačkoj Tvornici kulture u rujnu ove godine.
U pressu koji je najavljivao album istaknuto je kako se riječ ‘love’ na „TANGK“ ponavlja čak 29 puta. U svijetu IDLESA ljubav je istovremeno smisao svega, kao kada Talbot pjeva o svojoj kćeri, i okidač za buđenje nekih starih, nikad prevladanih strahova i ožiljaka na duši. sada je jasno da ih bilo kakva očekivanja i publike i kritike nimalo ne diraju.
Sa svojih 70 na leđima, Kim Gordon je i dalje beskrajno kul, ali i nešto puno impresivnije i bitnije – kantautorica koja neumorno traga za nečim što u glazbi još nitko nije probao, baš kao kada je prije više od četiri desetljeća u nekoj razvaljenoj njujorškoj rupi prvi puta okačila bas oko vrata.
O dugosvirajućem prvijencu mladog glazgovskog kantautora Dylana Johna Thomasa u svojoj recenziji Ivan Laić je napisao: “Kad sam dovršio prvo slušanje albuma morao sam se pitati je li moguće da se dogodi takva slučajnost, da taman razmišljam kako mi se neka neočekivana glazbena otkrića već dugo ne događaju i prvi album koji sljedeći kliknem bude upravo takvo iznenađenje. Sigurno sam zabrijao, pomislih. Pa sam ga poslušao još jednom. I onda još devet puta. Do trenutka pisanja ovog teksta nisam pustio ni jedan drugi album. Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put čuo bolje debitantsko ostvarenje. Ne znam kad me zadnji put nova glazba u toj mjeri obuzela. Ako se mene pita, 2024. slobodno može spustiti svoju zavjesu, ja sam svoj album godine već pronašao.”
Uživancija je pratiti putanju The Smilea koji se u kratkom roku otarasio epiteta ‘side project’ i prometnuo u atipičnu supergrupu koja jaše naizgled beskonačni val kreativnosti. Dokazali su to i svojim drugim posjetom Hrvatskoj u Malom rimskom kazalištu u Puli, kao i s čak dva ovogodišjna izdanja koja su se našla u našem izboru za album godine.
Na krilima nadmoćne pobjede u razvikanom okršaju pjesmama s Drakeom, Kendrick Lamar je bez prethodne najave objavio album koji je, baš poput Doca Hollidayja na naslovnicama starih petparačkih romana, došao tiho i isti čas ušao u legendu, kao manifest snage neospornog talenta najboljeg repera generacije i već sad je upisan među njegova najsnažnija djela.
Fantastic Negrito je do 2020. triput osvajao Grammy u kategoriji za Najbolji album modernog bluesa, da bi s albumom „White Jesus Black Problems“ iz 2022. mnoge glazbene stručnjake doveo do identičnog zaključka da je upravo on jedna od najvećih uzdanica bluesa u 21. stoljeću. Ako je netko proživio pravilo da „blues moraš živjeti da bi znao prenijete osjećaje kroz tu glazbu“, onda je to Fantastic Negrito.
“Chromakopia” je istovremeno album uz koji možete plesati, pjevušiti, promišljati i dvojiti, a uz sve to donosi i nekoliko emotivnih momenata. Sve to bilo bi možda previše za ugurati u pedeset minuta, ali Tyler, the Creator kreira dovoljno privlačnog zvučnog krajobraza da se sve te različite stvari mogu pojaviti i koegzistirati u svojem bogatstvu, pa smo tako možda i neočekivano na dar primili uz “GNX” Kendricka Lamara najbolji hip hop album godine, kao i jedno od najboljih ostvarenja 2024. općenito.
Album nazvan po trenutku u kojem čovjek dobiva dušu, nije samo dobar album, već spada među najbolje koje je Matt Johnson ikada snimio. Tome svjedoči i činjenica da je “Ensoulment” njegovog benda The The uvršten na čak šest od deset priloženih pojedinačnih lista naših novinara, te da je na dvije od njih ostvario čelnu poziciju.
Rijetki su mogli očekivati da će sljedeći korak Caveovog stvaralaštva koje je vječno u nekom razvoju biti njegova oda radosti, jer gotovo smo i odustali od ideje da će se vratiti punom bendu, a kamoli da će nam 2024. dati materijal koji je toliko uznosit i maestralan da će se lako upisati u najbolja djela koja je ikad proizveo. “Wild God” je čista manifestacija nezaustavljive snage besprijekorne prekrasnosti koja vas može transportirati negdje daleko od zemaljske boli, u područja u kojima tek istinski velikani i divlji bogovi obitavaju dovoljno dugo da bi nam iz njih donijeli ovako veličanstvene preslike njihovih nama nedostižnih krajobraza.
Osim umješnosti kotrljanja neobuzdane rock grmljavine u željenim smjerovima, te poštivanja svih onih heroja zvuka koji su utabali staze, White je pjesme s novog albuma “No Name” i vokalno izveo s dosta iskričavog bijesa u glasu, kao da prvenstveno sam sebi želi dokazati ima li taj rock i dalje snage da ponovno „pomiče planine“. Kao da je želio snimiti svoj „Bijeli album“ ili svoj Led Zeppelin „4“ album – mjereno utjecajem – jer po pitanju kreacije i izvedbe, dojam je da jedino on sebi može priuštiti takav luksuz na cijeloj globalnoj sceni. Jedini on to može napraviti, a da ne ispadne smiješan.
Na prvom albumu ‘Dogrel’ brutalno su skicirali život na ulicama Irske, na ‘A Hero’s Death’ o udaljavanju od svega toga, na ‘Skinty Fia’ o tome što znači biti Irac u inozemstvu – točnije Londonu, da bi na četvrtom albumu ‘Romance’ ušli na najskliskiji teren za bendove današnjice – onaj na kojem se ili pada ili postaje još veći. Taj test za Fontaines D.C. rezultirao je na kraju titulom najboljeg albuma 2024. godine po izboru našeg portala. I da, gledamo ih opet na Jarunu dogodine.
Saznajte više: