Sedmi nastavak sage o Ethanu Huntu i IMF-u još jedno je uzbudljivo poglavlje iz radinosti redatelja Christophera McQuarrieja, no osim zabave i pokoje scene koja oduzima dah, ovaj film donosi i nekoliko pitanja o održivosti koncepta u slučaju da Tom Cruise ustraje u svojoj namjeri snimanja daljnjih izdanaka serijala nakon što sljedeće godine izađe druga polovica ‘Dead Reckoninga’.
Sudbina svijeta ovisi o dvodijelnom artefaktu, a poznati junak u već poodmakloj dobi i mlađa kradljivica jurcaju svijetom kako bi negativce spriječili u naumu da spoje obje polovice artefakta i prouzroče probleme. Sve to uključuje i borbu junaka s negativcem na krovu jurećega vlaka. Koji od ovogodišnjih ljetnih filmskih hitova opisuju ove riječi. Točno su odgovorili oni koji su rekli da je u pitanju posljednji nastavak sage o Indiani Jonesu, ali i svi oni čiji odgovor glasi “Mission: Impossible – Dead Reckoning Part One.”
Ova dva filma, osim navedenog, povezuje i priča koja kaže da je Tom Cruise gledajući izvedbu svog dvije decenije starijeg kolege Harrisona Forda zaključio da i on ima fore još dvadeset godina snimati filmove “Mission: Impossible” prije nego ode u mirovinu, pa je Ford tako možda produžio vijek trajanja jednoj vrlo unosnoj holivudskoj franšizi, ali svakako valja postaviti pitanje koliko bi dodatni dodatni nastavci uopće imali smisla.
Ne može se poreći da je serijal živnuo kad se režije zadnja tri nastavka prihvatio scenarist i redatelj Christopher McQuarrie, vlasnik Oscara za najbolji izvorni predložak koji je osvojio za kultni neo-noir klasik iz sredine devedesetih “The Usual Suspects”. McQuarrie je filmovima donio duh i stil kakav očito odgovara i glavnoj zvijezdi te producentu Cruiseu, ali i kritici i publici, pa su tako prethodni nastavci “Rogue Nation” i “Fallout” postigli uspjehe na svim razinama. Pobjedničke konje se ne mijenja, pa je istom režiseru povjeren zadatak preuzimanja i sljedećeg dvodijelnog poglavlja sage o Ethanu Huntu i IMF-u.
Upravo ta dvodijelna priroda pretvara se u problem, ne samo za “Mission: Impossible”, već i za cijeli Hollywood koji sve češće preuzima taj format u praksu. Ove godine smo tako gledali već nekoliko filmova (uključujući “Tri mušketira“, “Fast X” i “Spider-Man: Across the Spider-Verse“) koji završavaju većim ili manjim cliffhangerima i čije nastavke moramo čekati barem neko narednih mjeseci da saznamo što se događa kasnije. Film tako sve više kopira format televizijskih serija, kako po pitanju radnje u nastavcima, tako i s obzirom na ukupno trajanje priče, pa ako i drugi dio “Dead Reckoninga” bude trajao gotovi tri sata kao i prvi, ukupno šest sati čini i više nego dovoljno materijala za miniseriju.
Ovdje se javlja problem održivosti takvog formata, jer je pitanje koliko publika ima vremena i koncentracije i kupovne moći pratiti takve serijale u kinodvoranama, budući da takva priroda materijala zahtijeva redovno praćenje svakog poglavlja kako se u budućnosti ne bi izgubila nit vodilja. Dodamo li k tome i cijele filmske univerzume poput onoga Marvelovog ili netom ponovno pokrenutog DC-jevog, a koji djeluje prema istom pravilniku, razvidno je da taj zadatak postaje sve teži za prosječnog posjetitelja lokalnog kinematografa.
Razvlačenje priče na šest sati osjeća se i u blagom padu tempa “Dead Reckoninga” kad radnja dogura do venecijanske epizode (a kojoj prethodi još jedna jurnjava po Rimu, najposjećenijoj europskoj destinaciji na filmu ove godine), no stvari ponovno sjedaju na svoje mjesto u samoj završnici u vlaku u kojoj stvari postaju veoma uzbudljive nakon što Cruise izvede jednu od onih zaštitnih vratolomija kakvu nam u gotovo svakom od nastavaka priušti barem jednom. Ovaj put to je veličanstveni skok s litice na motociklu koji se ubraja u neke od najupečatljivijih scena cijele franšize i mogao bi se s vremenom pretvoriti u jedan od onih vizuala koje se smatra klasičnima na području akcijskog filma.
Ako nam “Nemoguća misija” i dalje isporučuje dobru zabavu i poneku scenu za pamćenje, zašto dovoditi u pitanje smisao Cruisovog vraćanja u ulogu Hunta kroz naredna dva desetljeća? Osim što će mu, jasno, postati sve teže u punom sprintu trčati u svakoj drugoj sceni i izvoditi akrobacije od kakvih mu je jedna u prethodnom nastavku prouzročila ozbiljnu ozljedu gležnja, “spasitelj holivudskog filma” (kako ga je lani nakon uspjeha nastavka “Top Guna” prozvao Steven Spielberg) ima i još jedan problem koji donose godine.
Naime, s obzirom na stanje duha i opće korektnosti, on postaje prestar da bi igrao na kartu seksualne privlačnosti sa svojim mlađim partnericama, valjda kako ne bi djelovao poput uspaljenog starca. Nova junakinja serijala sad je odlična Hayley Atwell (poznata iz Marvelovog svemira kao Peggy Carter, ljubav iz prošlosti Kapetana Amerike koja je tumačila i naslovnu ulogu u prequel seriji “Agent Carter”), no kako je dvadesetogodišnja razlika između para danas neprihvatljiva na filmu, njihov odnos je platonski i oprezan, što ne dopušta kemiji da se razvije do potrebne razine koja bi je učinila opipljivom. Možemo ovdje otvarati teze o potencijalnoj kastraciji holivudskih junaka i je li ona dobra ili loša za film kao takav, no činjenica je da nakon dugo vremena pomalo dolazi do određenog stupnja deseksualizacije i odstupanja od nekih elemenata koji su se dosad itekako prodavali.
Radnju filma gotovo i nije potrebno posebno prepričavati, ali svakako treba spomenuti sastojak koji bi mogao postati sve prisutniji u scenarijima koji dolaze, a to je da je glavni negativac ovog filma jedan od glavnih bauka današnjice, a to je umjetna inteligencija. Postoji i neka vrsta korporalnog antagonista kojeg igra Esai Morales, a tu je i šutljiva francuska henchwoman Paris (Pom Klementieff) koja većinu vremena na ekranu provodi jurcajući u oklopnom vozilu s dva izraza lica: zlokobnim sadističkim osmijehom i ekspresijom nekontrolirane frustracije, što dovodi do neplanirano komičnih rezultata. “Mission: Impossible” tako, osim skakutanja po cijelom svijetu, preuzima sve više obrazaca nekad svojstvenih za filmove o Jamesu Bondu, što potvrđuje da su neke trope ipak i dalje nepromjenjene.
“Dead Reckoning” možda nije trebalo objaviti kao jedan cjeloviti film, ali se trajanje prvog nastavaka svakako moglo skratiti u odnosu na postojeće 163 minute. Film ne završava cliffhangerom kao niz ranije nabrojanih, ali i dalje gledatelja ostavlja s više nego dovoljno motivacije da za godinu dana pogleda i nastavak. Ali ako Cruise doista bude imao namjeru i dalje snimati nastavke, svakako bi trebao razmisliti o održivosti istog koncepta u nedogled. Previše toga upućuje na to da bi kvaliteta budućih izdanaka mogla padati jednako dramatično kao i naš junak s ruba litice.
(Paramount Pictures, 2023.)