‘Pankerski’ termin na HTV-u, no odličan dokumentarac ‘The future is unwritten’ ponudio je podosta materijala o tome koja vrsta univerzalne pomoći, samopomoći i filozofije nam je potrebna.
Oni malobrojni sretnici među hrvatskim građanima koji su, nekim čudom, već odlučili kome će na iduće četiri godine posuditi svoj glas, ili pak oni, među koje se i sama ubrajam, koji usprkos tome što nemaju pojma za koga da glasaju na izborima ipak ne žele sudjelovati u predizbornoj farsi koju sudionici izbora nazivaju kampanjom, imaju tu privilegiju da se isključe iz etera i televizijski program konzumiraju selektivno.
Nažalost, upravo stoga je mnogom gledatelju, ipak, umornom od nekontrolirane bujice gluposti i neizvedivih obećanja kojima je zatrpan, uspio promaknuti biser što ga je HTV nekidan uglavio u ponoćni termin, kakav zapravo i pristaje dokumentarnom filmu o čovjeku koji je sam sebe nazivao diktatorom punka.
Dvosatni autoreferentni dokumentarac pod nazivom “The Future Is Unwritten” priča je o Johnu Grahamu Malloru, globalno poznatom pod pseudonimom Joe Strummer. Film je, inspiriran serijom radio emisija London Calling koje je Strummer za globalni auditorij snimao u periodu od 1999. do 2002. godine, snimio redatelj Julian Temple kojega je, po vlastitom priznanju, privukla Strummerova nevjerojatna iskrenost kojom se obraćao publici govoreći o vlastitom životu, puštajući im usput glazbu koja je ostavila utjecaja na njegov muzički i društveni angažman.
A Strummerov život zaista je bio fascinantno romaneskan i pun proturječja, takav da je gotovo nevjerojatno da ga je proživio tek jedan čovjek. Rođen je u Ankari u obitelji britanskog diplomata koji se s obitelji neprestano selio po globusu, pa je Joe do početka školovanja uspio promijeniti zavidan broj zemalja, od Turske, preko Egipta, Meksika, i Njemačke, prije nego što se doselio u Englesku, što je vjerojatno umnogome utjecalo na njegovo kasnije globalističko poimanje svijeta. Kada mu je otac konačno dobio mogućnost vratiti se na Otok, prvo što je učinio bilo je da se riješi sinova, Joe i Davida, upisavši ih u muški internat u kojemu je disciplina bila tako surovo stroga da su samoubojstva dječaka bila vrlo česta pojava. Tamo je već u vrlo ranoj dobi Joe na vlastitoj koži naučio nekoliko važnih životnih lekcija kojih će se i kasnije u životu dosljedno pridržavati: da je čovjek prepušten samome sebi, da se za sebe mora pobrinuti tako što će radije postati bully nego žrtva okrutnog dječjeg zlostavljanja, te da su autoriteti nešto što se pod svaku cijenu treba izbjeći, ili ih napadati, ukoliko je moguće izvući se bez posljedica. Privatnu školu jedva je završio, pa se poslije nje upisao u umjetničku akademiju, po vlastitim riječima posljednje utočište zabušanata, blefera i onih koji ne žele sudjelovati u robovlasničkom radnom odnosu. Iz vrlo stroge sredine upao je u hipi svijet u kojemu je dominirao LSD.
Njegov introvertirani brad David koji je pristupio Nacionalnoj gardi, lišen socijalnih vještina kojima je Joe obilovao, nije izdržao životni pritisak pa se ubio overdoziravši se tabletama. Strummeru, koji je morao identificirati njegovo tijelo, bratovo je samoubojstvo bio prva velika trauma koja mu je uvelike obilježila život. Zbog tog nemilog događaja, te zbog lošeg odnosa s ocem, Strummer se, prozvavši sam sebe Woody (vjerojatno po Guthrieju), pod svaku cijenu želi udaljiti od svojih korijena pa započinje život u skladu s globalnim društvenim kretanjima 1968. godine, kada je cijeli svijet, i metaforički i doslovno, izgarao od želje za temeljitim promjenama, ukidanjem apartheida i fašizma, zaustavljanjem besmislenih ratova. Već je tada, kako sam kaže, dok je gledao događanja u Vijetnamu i odjeke po svjetskim metropolama, shvatio da mu je to bio poticaj za punk. Prvi bitan društveni angažman kojega je pokrenuo, nakon što je s akademije izbačen zbog nekog rada s rabljenim tamponom, bilo je skvotiranje napuštenih zgrada početkom 70-ih godina u Londonu. Iako ni sami skvoteri nisu imali novca za život, nisu skvotirali zbog besparice već zbog političkog čina i građanskog neposluha, smatrajući nenormalnim da zgrade zjape napuštene dok po ulicama hodaju toliki beskućnici. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
