Postoje neki inozemni izvođači koji često navraćaju u naše krajeve. Pa onda uz takva gostovanja bude i reakcija u stilu ‘zar opet oni’ ili ‘njega sam već gledao’. Takve reakcije su naravno promašene. Kao prvo, nije valjda odnos sa glazbom nešto poput liste zadataka koje treba odraditi da se uz njih može staviti kvačica i krenuti dalje?
A još važnije, ti koji se vraćaju, vraćaju se jer se između njih i domaće publike uspostavio nekakav odnos, pa ih doživljavamo kao “naše”. Oni nisu tek još jedno ime koje postoji u vakuumu današnje hiperprodukcije i virtualne hiperdostupnosti. Danas smo informirani o svemu, nijedno ime nam nije nepoznato, no sa malo kojim od tih imena uspostavljamo odnos koji nešto znači dugoročno za naše vrijeme i mjesto. Činjenica da nas izvođači poput The Nationala, Franza Ferdinanda ili Marka Lanegana ne propuštaju uvrstiti u svoje turneje se treba smatrati privilegijom.
Lanegan je sinoć promovirao svoj prošli mjesec objavljeni album “Somebody’s Knocking” u zagrebačkoj Tvornici, na istom mjestu gdje je prije točno dvije godine promovirao svoj prethodni album kojeg potpisuje Mark Lanegan Band “Gargoryle” (između je još objavio kolaboraciju sa Dukeom Garwoodom “White Animals”).
Prije njegovog nastupa podrška je stigla od dvije predgrupe. Prvo su nastupile lokalne indie snage (The) Lesser Men koji su ove godine objavili svoj treći album. Nakon njih red je bio na kultnom britanskom post-punk sastavu The Membranes. Oni su u osamdesetima objavljivali izdanja sa znakovitim naslovima poput “Death to Trad Rock” i “Slaythe Rock Pig”. Prije desetak godina su se na poticaj slavnih fanova poput Stevea Albinija i My Bloody Valentine ponovo okupili nakon dvadesetogodišnje pauze. Svojim su nastupom uspjeli uznemiriti publiku.
Predgrupe su bile interesantan bonus, no publika je ipak došla zbog novog susreta sa mračnim princem alt-rocka. Odavno je primjetno da zagrebačkoj publici leže gotikom obojani mračnjaci. I Nick Cave je recimo ovdje obožavan i često viđen gost, a na dobru prođu mogu uvijek računati svi darkeri od Depeche Mode i Sisters of Mercy, do Editorsa i White Lies. Lanegana je tako dočekala puna Tvornica i sa njim dobro upoznata i zainteresirana publika.
Na Laneganovih zadnjih par ploča primjetno je sve jače naginjanje upravo prema spomenutim prvacima 80ies gotike, koje najbolje opisuje naslov jedne stvari sa „Somebody’s Knocking“: „Dark Disco Jag“. Na koncertu su takve ritmičnije stvari dobrodošao doprinos dinamici nastupa, pa je naglasak na njih naročito stavljen u drugom dijelu, sa ciljem razgibavanja publike. Vrhunac prvog dijela je pak bio duo „Bleeding Muddy Water“ i „Deepest Shade“ koje su pokazale da su forte Laneganovog promuklog vokala i souloum i bluesom natopljene balade.
Nakon bisa koji je završio sa „The Killing Season“ i sa „Phantom Radio“, Lanegan je još dugo ostao potpisivati memorabiliju i fotografirati se sa fanovima. Do skorog novog viđenja Mark!