Roman Polanski odstupio je od uspješnog kazališnog predloška ‘God Of Carnage’ i snimio film u kojem ogoljuje karaktere roditelja koji bahato žive u uvjerenju vlastitih moralnih načela u čemu je uspio. Snimio je zabavan i poučan film u kojem je secirao probleme (američkih) brakova današnjice.
God of Carnage (Le Dieu du Carnage), drama koju je 2008. godine napisala Yasmina Reza, postala je veliki hit diljem svijeta – od londonskog West Enda, gdje su glavne uloge između ostalih igrali Ralph Fiennes i Janet McTeer (ulogu je reprizirala i na Broadwayu), do Broadwaya, gdje su glavne likove utjelovili James Gandolfini, Hope Davis, Jeff Daniels i Marcia Gay Harden, svi nominirani za svoje uloge za najprestižniju kazališnu nagradu Tony. 2009. godine predstava osvaja nagradu Tony za najbolju predstavu, režiju i glumicu (Harden). Najnoviji film Romana Polanskog, skraćen na samo “Carnage” (ili u nas, s već tradicionalno lošim prijevodom – Bračne svađe), nastao je upravo prema tom tekstu, a iako je sniman u Parizu (zabrana ulaska Polanskog u SAD), radnja filma smještena je u New York. Polanski tako kao da je s guštom ismijao američku višu srednju klasu i njihove sustave vrijednosti, a poseban naglasak stavio je na netoleranciju iste prema mišljenjima različitima od njihovih.
Dvojica dječaka porječkaju se na školskom igralištu, jedan mlatne drugoga palicom i izbije mu dva zuba. Druga scena nas vraća upravo tamo gdje nasilje počinje i gdje možemo pronaći sve odgovore o nečijem ponašanju – u obitelj. Nancy (Kate Winslet) i Alan (Christoph Waltz), roditelji dječaka koji je udario školskog kolegu palicom, posjete roditelje ozlijeđenog dječaka, Penelope i Michaela (Jodie Foster i John C. Reilly), kako bi zajedno izgladili stvar i došli do rješenja koje bi zadovoljilo obje strane. Od samog početka je međutim jasno kako ne samo da se stvari neće lako riješiti, nego i da ćemo upoznati sve njihove razlike koje dolaze do izražaja u njihovom definiranju stvari i situacija. Nancy i Alan nekoliko puta pokušavaju otići, no svaki put se vraćaju u stan; klaustrofobične prostorije iz kojih likovi ne uspijevaju izaći i koje ih tjeraju da polagano izgube razum, redatelju nisu nimalo strane – pozabavio se time već nekoliko puta, no najsvježiji mi je u pamćenju izvrsni (iako u obradi tematike ekstremniji) “Repulsion”.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=ON3kwJPwcMU[/youtube]
Komunikacija roditelja odlično ocrtava suvremeni način života, gdje ljudi potpuno bezbrižno i bahato žive u uvjerenju o superiornosti vlastitih moralnih načela, svisoka se odnoseći prema drugačijem, a sukob njihovih ideja i karaktera vrlo je teško izbjeći kad se nađu oči u oči sa svojim frustracijama i iluzijama koje su imali o sebi, svom bračnom partneru i ljudima oko sebe. Riječi poput “naoružan”, “unakaziti” i sl. u svakodnevnom govoru lakomisleno i često izgovaraju, no situacija postaje ružnija kad se istima opisuje njihovo dijete i kad ih ne mogu ni čuti. Dodatno otežava kad bračni partner dijeli takvo mišljenje i za vlastito dijete hladnokrvno kaže da je manijak kao i kad osjete da ga nemaju na svojoj strani na cijeloj jednoj razini komunikacije. Ono što je u početku izgledalo kao civilizirani pokušaj razgovora i uzdizanje iznad situacije, pretvara se u zajedljivo komentiranje i djetinjasto podbadanje “protivnika” u kojem likovi ubrzo bivaju upleteni u vlastite kontradikcije, gdje u nemogućnosti suočavanja sa istinom o sebi i svom životu i neprirodnom prešućivanju problema i potiskivanju istine, doslovce jedan po jedan eksplodiraju poput tempiranih bombi.
Besprijekoran casting i dobar predložak, od filma koji je cijelo vrijeme smješten u jedan stan i ne uključuje više od četiri lika, stvorili su intenzivnu, brbljavu dramu u kojoj ćete se smijati, suosjećati, prepoznati sebe, svoje roditelje, susjede, likovi će vam se sviđati pa malo neće, pa će vam se malo gaditi u svojoj samodopadnosti i lažnoj intelektualnosti. Baš kao i ljudi oko vas. A u vrijeme kad se materijali od uvrh glave sat – sat i pol filma bezobrazno razvlače na preko dva sata, pravo osvježenje je vidjeti film koji ispuni sadržajem svaku minutu svog trajanja… Dijalozi su britki, s puno sitnih detalja koji kompromitiraju, otkrivaju, vrijeđaju, ali i nasmijavaju. Dalje>>