Nakon svih, blago rečeno, „formatiranih“ izvedbi kojima smo prisustvovali u dosadašnjoj ljetnoj nozi, Rojc je doživio podosta afirmativan reset multimedijalnim performansom „Instrument“. Vizualni element u vidu slikanja uživo ovjekovječio je Danijel Žeželj, dok su se za glazbeni dio pobrinuli Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz i Marco Quarantotto. Imena u dolasku „na blef“ znače sve. Tako čak…
Nakon svih, blago rečeno, „formatiranih“ izvedbi kojima smo prisustvovali u dosadašnjoj ljetnoj nozi, Rojc je doživio podosta afirmativan reset multimedijalnim performansom „Instrument“. Vizualni element u vidu slikanja uživo ovjekovječio je Danijel Žeželj, dok su se za glazbeni dio pobrinuli Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz i Marco Quarantotto.
Imena u dolasku „na blef“ znače sve. Tako čak i ako ima onih koji se nisu adekvatno informirali jednom izrazito bazičnom i brzom Google pretragom, ukoliko su pratili rad četvorke oko koje je i izgrađen event, zasigurno su znali da će isporuka biti na mjestu.
Za početak, iznenadila me jedna sitna fusnota naspram čitave „slike“ događaja: kod improvizirane glazbe – neovisno o obimu, formi ili trajanju komada – dobije se određena dinamika seta na koju bi bilo koji možebitan bend kojem je stalo do izrade kvalitetne set liste trebao ciljati. Ukoliko si se udomaćio kako u svojoj koži tako i u zadanim uvjetima terena na kojem se nalaziš, nekakve će oscilacije postojati, i samim time sve što iz tebe izađe doimat će se pitkim, a ponajviše normalnim, odnosno prirodnim.
Dala se naslutiti buka, pa je Žeželj ovdje poslužio kao medijator – praćenjem iste kistom usmjeravajući ju u i najmanju zajedničku točku – zasigurno joj se tako poigravši sa smjerom u kojem je kanila ići neovisno o njegovoj intervenciji.
Nikad kao samo pasivni promatrač ne možeš biti stopostotno siguran kamo će točno odletjeti i zvuci i crte, a tako i ti skupa s njima. Svejedno, raspon mogućnosti i ishoda uistinu je ogroman, umnogome pokazavši u unutarnjem dvorištu pulskog Rojca da je putovanje puno važnije od same destinacije. Tim više što je konačna destinacija najčešće sadržana unutar jedne jedine note koja zauzima ulogu zadnje točke – ako ne doživiš putovanje i ono ne rezonira s tobom, jednom kada dođe kraj – došao je, i gotovo.
Ne mogu dovoljno naglasiti da je upravo ovakva ženidba više umjetničkih formi ono gdje četvorka najbolje stoji, i u to su publiku zacementirano uvjerili. Crpiti iz raznih bunara, od toga izvući i najmanji tračak nekog prizemnog smisla, te naposljetku od njega složiti otprilike 45 minuta što komponiranog, što improviziranog materijala – takvi pothvati nalaze se u samom središtu koordinatnog sustava kreativnosti, a na publici je da sabere sve čimbenike i vidi koliko je duboko spremna uroniti. Plitko nije, upravo suprotno – jako je duboko – no lijepo je znati da imaš vodiča u onome tko te poziva da uroniš. Kolektivni je to trud, zajednički je zadatak sa više točnih rješenja – a put je premostiv samo uz pomoć potpunog prepuštanja nepoznatom.