Zagrebački trap trio Buntai objavio je svoj drugi studijski album ‘Geneza’.
Buntai je jedno od onih imena koja su oduvijek odskakala od većine standarda koje bi postavili moderni trap tokovi. Svojom težnjom za eksperimentiranjem pomogli su proširiti granice same ideje trapa, a kad se uzme da su se kreativno klesali u svijetu živih bendova s instrumentima – ništa od toga nije ni čudno ni neočekivano.
Sve što se od trojca ikad moglo očekivati jest daljnje pomicanje svojih granica, ali i granica scene unutar koje gravitiraju. “10,000” i “Nostalgija” spadaju pod nešto raniju nogu Buntai opusa, ali već tu se vidjelo da za cilj imaju skinuti sve unaprijed začahurene stereotipe o tonovima i zvuku uopće. “Godina Zmije” izašao je prije “Geneze” i iako ima izrazito komercijalnih trenutaka, opet spadaju pod neku vrstu eksperimenta, baš zbog toga što slušatelja love na prepad. Novi materijal nastao je nakon osjetnog kreativnog odmaka i predstavlja nešto podosta autentično i ima neku svoju autonomiju. Buntai se ovime besramno vratio svojim hardcore korijenima, provukavši ih kroz trap leće. Dobili smo, dakle, najbolji Buntai dosad.
Sam početak “Geneze” je možda malo tanašan i površan, ali kako album ide dalje, autorstvo postaje sve dublje i narativ postaje sve više isprepleten.
Najbolji od četiri singla (“Njen Svijet”, “Nacrtana”, “Strobovi” (gdje se kao feature na samom kraju pjesme može čuti Dino Blunt) i “Mislim da imam problem”) definitivno su bila zadnja dva – gdje se “Strobovi” poigravaju s nekakvim prizivima Nirvane, a ovaj zadnji gura Buntai u čisti emotivni pop boy-band kutak. Samo zvučni raspon singlova govori o tom eksperimentiranju koje sam već iznad načeo – a ostatak albuma stavlja čavao na lijes takve ideje.
Evidentno je da je „ovakva vrsta trapa“ manje (ako uopće i jest) popraćena kod nas. Dobar dio onih koje ne biste svrstavali pod ne znam kakve glazbene kužere za Buntai su čuli u vremenima prije pandemije, kada se moglo nastupati i svirati bez neizvjesnosti u zraku. Tada se trio profilirao kao dobar live act koji najviše naginje etosu Black Flaga kad su u pitanju koncerti – sviraj koliko ide, nastupaj koliko ide, dok te u jednom trenutku više ne bude. Nekim malo labavijim glavama to može zvučati nepotrebno, ali upravo takva rigorozna filozofija odnosa prema svirkama ih je probila do kakve-takve mase.
„Geneza“ bi se trebala poslušati u komadu, u jednom sittingu. Tek kada zvučna slika nije fragmentirana može se uloviti sama bit ovog albuma. Trojac je sazrio, trojac je sebe pokazao u najboljem svjetlu… a to zaslužuje pažnju.
Ocjena: 8/10
(Samizdat 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
