Je li moguće da se pomalo privikavamo i na Kennetha Branagha kao Poirota ili je njegova treća ekranizacija u nizu uistinu najbolja dosad?
Uz dužno poštovanje Peteru Ustinovu, samo je jedan čovjek čije se lice vam može stvoriti u vašem umu kada netko spomene ime Hercule Poirot, a to je ono Davida Sucheta koji je na televiziji slavnog belgijskog detektiva iz pera i mašte kraljice krimića Agathe Christie tumačio kroz nekoliko desetljeća. Je li moguće da se pomalo privikavamo i na Kennetha Branagha u čijoj verziji, kako je netko zgodno primijetio, i Poirotov “brk ima brkove” ili je njegova treća slobodna ekranizacija u nizu, “A Haunting in Venice” uistinu najbolja dosad?
Možda se u prvoj, “Murder on the Orient Express” iz 2017., jednostavno nismo mogli pomiriti s Branaghom kao Poirotom ili s njegovim, malo je reći ekstravagantnim brkom. Možda je naredni lanjski “Death on the Nile” ostao zasjenjen činjenicom da je u njemu jedna od glavnih uloga pripala čovjeku koji će ostati upamćen zbog svoje sklonosti ka ljudskom mesu, a ne zbog glumačkih dosega, no “A Haunting in Venice” ipak se čini bolje napisanim i vještije izvedenim djelom od svoja dva prethodnika. Kao i oni, i treći film građen je na motivima iz djela tete Agathe, a ovaj put je kao načelni predložak poslužio manje poznat izdanak “Hallowe’en Party” od kojeg je zadržano tek nešto više od samog kostura, dočim je sve drugo izmijenjeno, pa čak i mjesto radnje koje je iz Engleske preseljeno u naslovnu mu Veneciju.
Ah, bella Italia! Je li moguće da je ova zemlja postala najširi zajednički nazivnik filmovima koje smo ove godine gledali u kinima? Nimo li pred tek dva tjedna gledali Denzela Washingtona kako tamo izvršava pravdu u trećem nastavku serijala “The Equalizer”? Nisu li na čizmi završli svi od “obitelji” Dominica Torreta u “Fast X”, do one Ethana Hunta u najnovijoj “Nemogućoj misiji”, pa sve do Indiane Jonesa u svojoj posljednjoj avanturi? Nećemo spomenuti izlet Toni Collette u tu zemlju u “Mafia Mamma” jer nam je ta komedija prouzročila više noćnih mora nego njezin slavni horor “Hereditary”, ali slika je jasna, ove godine Italija je holivudski hot spot, pa je tako logično da će se i novi slučaj Herculea Poirota odviti upravo na vodenim ulicama u Mlecima.
Film na početku nalazi našeg detektiva u nekoj vrsti mirovine u kojoj ga od neželjene gnjavaže zainteresiranih klijenata štiti bivši policajac Vitale Portfoglio (Riccardo Scamarcio), što nas automatski podsjeća na činjenicu da je ovo već treći Branaghom film o Poirotu u nizu u kojem nema Arthura Hastingsa, čestog naratora i lika iz Chritieinih priča i romana, pa se već pomalo pitamo hoćemo li ga ikada sresti, premda je činjenica da je on kao lik postao bitnija prisutnost u seriji sa Suchetom nego u samoj bibliografiji književnice. Kako bilo, naš protagonist biva povučen u igru detekcije na poziv stare poznanice, spisateljice krimića Ariadne Oliver (igra je sjajna Tina Fey) koja je slavu stekla na romanima o detektivu temeljenom upravo na liku i djelu Herculea Poirota, što je čini velo sličnom samoj Agathi Christie i cijeloj priči daj pomalo iščašeni meta ton.
Mnogo toga ubrzo postaje još iščašenije, budući da je britki realist Poirot pozvan na seansu u kojoj zloglasni medij, gđa. Reynolds (novopečena oskarovka u kategoriji najbolje glumice Michelle Yeoh) ima za stupiti u kontakt s duhom djevojke stradale u istoj plutajućoj palači u kojoj se nađe naša šarolika skupina antijunaka. Branagh koristi elemente filmova strave kako bi ispričao priču u kojoj veliku ulogu igraju duhovi, a intrigantan prostor palače na noć vještica, stravične legende iz njezine prošlosti, osvjetljenje i glazba, kao i mnogo drugih elemenata “A Haunting in Venice” čine prilično sočnim filmom.
Branaghov whodunit vodio je ovaj vikend gotovo sasvim izjednačenu (ali za dlaku izgubljenu) bitku za prvo mjesto box officea s “The Nun II” koji je u svom srugom tjednu prikazivanja. “A Haunting in Venice” zapravo je mnogo bolji horor od najnovijeg izdanka “The Conjuring” svemira, iako uopće nije film strave. Oba filma obilno koriste tzv. jump scare momente, ali kod Branagha oni nisu sami sebi svrha da ne vode ničemu osim kratkotrajne reakcije na koju gledatelj brzo postane imun. U Poirotovom slučaju svaka vrata koja zalupe i telefon koji zazvoni igra neku ulogu koja će biti objašnjena britkim zapažanjem istražitelja. Ako se Akademija poput našeg Porina odluči utvrditi kategoriju međužanrovskog filma, evo kandidata za Oscar!
Možda se čini kao da je riječ o velikoj zaradi kad se film bori za prvo mjesto na blagajnama u vikendu premijernog prikazivanja, no riječ je o rezultatima koji su vrlo daleko od stotina milijuna koje su se okretale za vrijeme tzv. “Barbenheimera”. Ovdje je riječ o naoko skromnih petnaest milijuna dolara na domaćem terenu i dvostruko više u svijetu, što će se vjerojatno pokazati dovoljnim da Branagh nastavi sa svojom franšizom ako bude imao želje i volje. Možemo samo reći da nakon tri filma stvari napokon postaju zanimljive.
Ocjena: 7/10
(20th Century Studios, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
