Po’ metra crijeva bi se moglo sa svojim otkačenom energijom, duhovitim pjesmama i specifičnom kombiniranju glazbenih tradicija pod stare dane pretvoriti u neočekivanu priču o uspjehu.
Iza nas je još jedan veliki koncertni tjedan za domaću i regionalnu scenu u Zagrebu. Vetarani Pips, Chips & Videoclips su rasprodali pet nastupa u Saxu, Joker Out dvije večeri u Tvornici prodavši više ulaznica od bilo kojeg slovenskog benda od raspada Jugoslavije, Edo Maajka i Mile Kekin u četvrtak, odnosno petak napunili su Vintage Industrial Bar, a Vojko V Dom sportova. Sve su to lijepi i zavidni uspjesi, a ništa manje impresivan nije bio ni onaj primorsko-istarskih ča metal pionira Po’ metra crijeva koji su na subotnjoj promociji svog aktualnog albuma “Boškarin IV” nakrcali Močvaru na svom dosad najvećem koncertu u karijere, kako su ustvrdili tijekom nabrijane večeri.
Daleko je to od prvog rodea ovog benda koji je aktivan još od početka stoljeća i u tih je dvadeset godina postojanja (još jedan razlog za slavlje) objavio četiri studijska albuma. Tim više što je riječ o projektu nastalom iz razbibrige već iskusnih muzičara koji su prethodno bili aktivni u riječkim sastavima One Piece Puzzle i Hesus Attor. No neke stvari koje treba čekati na kraju se više isplate, a takav je i slučaj s Crijevima koja su upravo sa svojim “Boškarinom” probila neke zidove koji se nađu na putu metal bendovima i možda čak našla put i do publike šire od one koja prati zbivanja samo unutar žanra.
Recept za to naknadnom se pameću pokazuje kao očit i čini se nevjerojatno kako ga nitko nije dokučio prije ovih veseljaka. Heavy metal i hard rock rifove pomiješali su s tradicionalnim instrumentarijem baštine istarskoga poluotoka, žestoke gitare popratili su sopilama koje se sviraju na tanko i debelo u ljestvici koju je UNESCO zaštitio kao nematerijalno kulturno dobro.
Tematiku svojih pjesama nalaze u istarskim legendama, mitovima i običajima, a sve to ovili su u ruho camp horora, što dodatno naglašavaju otkačenim demonskim maskama pod kojima nastupaju na koncertima i u spotovima. Bendu posebnu čar daju upravo tekstovi otpjevani (katkad i odrežani) na lokalnom dijalektu, a sinoć smo u Močvari svjedočili da se njihove ča metal fešte mogu pretvoriti u žestoku (anti)svetkovinu pri kojoj u publici nastaju impozantne šutke s crowdsurfingom i razdraganim pijanim urlanjem kakvo rijetko srećemo na koncertima domaćih izvođača.
Domaću metal publiku ne treba više posebno hvaliti, davno se osvjedočila kao uvijek predana i nabrijana. Nema benda koji se neće osjećati sjajno dok svira pred ljudima punim zaraznog entuzijazma, pa je tako i nadobudno popratila i nešto drugačiji nastup predizvođača od onih na koji su navikli. Prije Crijeva je, naime, nastupao Franto D. Romano, pravim imenom Romano Dautanac, domaći zabavljač i klaun koji mnogo nastupa i izvan državnih granica, a poznat je kao glazbenik, MC, glumac i sve drugo što potreba od njega iziskuje. Čovjek s tisuću lica izveo je svoj program pod nazivom “Konačno nešto normalno”, ali isto kao i u slučaju njegovih prijatelja koji su poslije njega zauzeli pozornicu, teško da se išta što se događalo za vrijeme nastupa moglo nazvati normalnim.
Na koncu valja zaključiti da bi se Po’ metra crijeva moglo sa svojim otkačenom energijom, duhovitim pjesmama i specifičnom kombiniranju glazbenih tradicija pod stare dane pretvoriti u neočekivanu priču o uspjehu. Pravovjerna metal publika možda će imati određene rezerve prema njihovom zajebantskom stavu, ali upravo činjenica da oni same ne žele da ih se shvati pretjerano ozbiljno prenosi ih do drugih slojeva pratitelja, pa čak i do sve veće zastupljenosti u mainstream medijima. I da, shvatili ih vi ozbiljno ili ne, ono što sviraju i energija koju oko sebe šire je sasvim ozbiljna i vrijedna pozornosti. A “Boškarin IV” je neizostavna točka na popisu domaćih albuma godine. Potvrđeno je to, napokon, i uživo.
(Posebnu zahvalu zaslužio je i Davor Birt koji nam je velikodušno ustupio fotografije s koncerta.)