Filmske biografije glazbenika rijetko kad uspijevaju biti doista vrijedne svojih subjekata, no novi film o Amy Winehouse je jedan od uspjelijih primjeraka žanra u posljednje vrijeme.
Kao u prvom redu glazbeni portal, logično je da vrlo često recenziramo filmske biografije glazbenika, pa se čini kao da u svakom od tih tekstova moramo ponavljati neke od istih točaka vezanih za upravo taj žanr. Najočitija od tih spomenutih točaka jest ona na kojoj se najčešće lomi velika većina takvih filmova, a to je uplitanje vlasnika prava na glazbu u samu produkciju filma kako bi se osigurala mogućnost reproduciranja izvorne glazbe, a što gotovo uvijek za posljedicu ima uljepšanu sliku subjekta i proizvod koji uglavnom služi više kao reklama nego kao umjetničko djelo.
Čak kad se i pretjera u hagiografskom prikazu kao što je slučaj bio u nedavnom filmu o Bobu Marleyju, “One Love“, čini se da to ne škodi zaradi takvih filmova jer fanovi uvijek pohrle u kina pogledati prikaz života svojih idola i uživati u njihovoj glazbi u drugačijem mediju, makar kasnije javno kudili film sveudilj ističući svoje nezadovoljstvo. Čini se kako se sličan scenarij ponavlja i s najnovijom filmskom biografijom koja je stigla u kina, “Back to Black” koja prati kratki i tragičan život maestralne autodestruktivne britanske kantautorice Amy Winehouse.
Zamjerke koji fanovi upućuju na račun filma su raznovrsne, ali mogu se ugrubo podijeliti na tri skupine. U prvoj su optužbe koje kažu da je u pitanju filmski ekvivalent stranice s Wikipedije, drugi tvrde da je u pitanju eksploatacijski uradak koji parazitira na osobnoj tragediji pjevačice, a treći žestoko kritiziraju uljepšani prikaz muškaraca u njezinom životu koji su, prema njihovim riječima zaslužni za pad Winehousove u ovisnost i, konačno, doveli do njezine smrti.
Prateći redovno filmove iz ovoga žanra, nagledali smo se velikog broja onih koji bi se mogli nazvati “vikipedijskima”, ali “Back to Black” to nije. Redateljica Sam-Taylor Johnson ima otprije iskustva s filmovima o glazbenicima (njezin prvijenac “Nowhere Boy” pratio je djetinjstvo Johna Lennona), ali i pričama koji se temelje na zaljubljivanju i romantici (grupna imitacija povraćanja čim se spomene “Fifty Shades of Grey”), a biografija Amy Winehouse je u jednakoj mjeri obje te stvari, pa je tako u njezinom srcu, a moglo bi se tvrditi i njezin najbolji dio, prikaz “toksično ovisničkog” odnosa pjevačice i njezine životne ljubavi, barabe Blakea Fielder-Civila kojeg sa snažnom dozom odmetničkog šarma tumači Jack O’Connell.
Tumačenja koja se temelje na optužbama za pokušaj kapitalizacije na nesreći subjekta može se samo protumačiti tako da dolaze od zlonamjernika koji nisu pogledali film. Ni takvi filmovi nisu bili rijetkost u posljednje vrijeme, dovoljno se prisjetiti, primjerice, naslova poput “The United States vs. Billie Holiday“, o jednako tragičnoj jazz pjevačici iz naslova (i jednog od idola Winehousove) te “Blonde” Andrewa Dominika o traumama Marilyn Monroe za koji su, kao i za “Back to Black”, glazbenu podlogu napisali Nick Cave i Warren Ellis. Taylor-Johnson ako išta onda ublažuje posrtanje svoje antijunakinje, što mogu potvrditi svi koji su svjedočili primjerice njeznom zloglasnom nastupu u Beogradu, posljednjem koncertu njezine prekratke karijere. Štoviše, način na koji film završava je daleko od “pornografije patnje”, dostojanstven je i atiklimaktično dirljiv.
Što nas dovodi do treće skupine kritičara koji su sa svojom ocjenom ipak najbliži meritumu stvari. “Back to Black” je solidan uradak unutar svog nesretnog žanra, ali još uvijek će kao referentna točka biografije Winehouseove na filmu ostati odličan Oscarom nagrađeni dokumentarac Asifa Kapadije jednostavno nazvan “Amy” iz 2015. godine. Taj film u brutalnom svjetlu prikazuje određene figure iz života pjevačice, pogotovo njezinoga oca Mitcha, kao krivce za njezinu tragičnu sudbinu i, nažalost, ta se verzija priče čini mnogo uvjerljivije od one prikazane u “Back to Black” u kojoj zlokobnu figuru s pretjeranom dozom simpatije igra Eddie Marsan.
To ne znači da je Mitch Winehouse prošao bez kritike, ali Taylor-Johnson jednostavno ne pridaje dovoljno težini nekim od njegovih moralno upitnih odluka, poput one opjevane u najvećem hitu karijere njegove kćeri, “Rehab” (“I ain’t got the time, and if my Daddy thinks I’m fine…”), a to je da ne pošalje kćer na liječenje od ovisnosti nakon što njezina pijanstva postanu opasna po život u strahu da ne ostane bez ugovora kod diskografa i da osigura daljnju mužnju profita u trenutku kad je jasno da su se stvari itekako otele kontroli.
Još jedna fraza koju često ponavljamo kad su filmske biografije glazbenika u pitanju jest ona da uvelike ovise o glavnoj ulozi. Čak i glumci koji nisu posebno briljirali u takvim ulogama znali su biti nagrađivani Oscarima (Rami Malek kao Freddie Mercury u “Bohemian Rhapsody”), no rijetki su slučajevi teških podbačaja kakav je bio Kingsley Ben-Adir u ulozi Marleyja. “Back to Black” svoje nade je položio u relativno novopridošlu Marisu Abelu, dosad najpoznatiju iz televizijske serije “Industry”. Abela je u pripremama za ulogu Winehousove prošla stotine i stotine satova pjevanja i rezultat je nevjerojatan. Tek povremeno se osjeti da Marisa nije rođena pjevačica, a određene Amyne vokalne afektacije skida s rubno zastrašujućom preciznošću.
No, ne briljira Abela samo u pjevačkim zadacima. Njezin portret žene koja je u jednakoj mjeri ovisna o drogama i alkoholu kao i ljubavi fantastično je slojevit, što dodatno podcrtava i njezinu fizička sličnost s pjevačicom do te mjere da joj u potpunosti vjerujemo. Slično, premda u manjoj mjeri, vrijedi i za O’Connella kao Blakea i budući da njihova romansa čini čvrstu osovinu filma, možemo ustvrditi da je dovoljna da nadoknadi zamjerke na račun uljepšavanja priče.
Drugi iskupljujući čimbenik jest činjenica da je film ispričan iz perspektive svog subjekta i ako se čini da su ovisnost i toksični ljudi prikazani u boljem svjetlu od onoga kakva je doista bila njihova priroda, to se može braniti tezom da ih sama Amy nije takvima doživljavala i da je njezina ljubav prema njima kriva za njihov distorzirani prikaz u filmu, kao što ni svoju ovisnost nije shvaćala onako tragičnom kakvom se na kraju pokazala.
Oni koji su voljni prigovarati filmu mogli bi se radije obrecnuti na tempo u kojem je uspon do slave nevjerojatno ubrzan kako bi se čim prije došlo do mesa filma, njezinog odnosa sa Blakeom, kao i pisanje njezinog životnog djela, albuma po kojemu film nosi ime, a koji je nastao kao vrhunski plod njezinog autorstva i izvedbe, kao i nepogrešive producentske vizije Marka Ronsona čiji je lik navodno izbačen iz konačnog proizvoda. No, svi koji prigovaraju sasvim sigurno će barem uživati u glazbi s tog s pet Grammyja ovjenčanog albuma.
Ipak, kad već spominjemo određene nedostatke, ovdje valja uložiti i molbu režiserima ovakvih filmova da prestanu ubacivati scene u kojima autori pišu pjesme u cijelosti, na licu mjesta kao da im ih zamotane s mašnicom donese neki nevidljivi dostavljač Wolta, jer to obezvrijeđuje autorski proces, pogotovo kod umjetnica poput Winehouse koja i sama u filmu kaže da joj pisanje ne dolazi lako i da mora stvari proživjeti kako bi ih mogla pretočiti u pjesme.
Amy Winehouse, žena uragan, završila je u nesretnom klubu 27, toj krhkoj dobi koja je odnijela i mnoge druge glazbene velikane prije nje. Njezina ostavština nije velika korpusom, ali dva studijska albuma koja je ostavila iza sebe ne gube nimalo na vrijednosti s vremenom koje prolazi. Je li zavrijedila bolji film od “Back to Black”? Nažalost, kao što smo zaključili iz razloga iznesenih na samom početku, filmske biografije glazbenika rijetko kad uspijevaju biti doista vrijedne svojih subjekata. “Back to Black” je jedan od uspjelijih primjeraka u posljednje vrijeme i nadmašuje očekivanja ako ona nisu nerealna.
Ocjena: 7/10
(StudioCanal / Focus Features, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
