Osnovni problem Slovenije Ihan pronalazi u nepristajanju na suočavanje sa stvarnošću, odnosno već s uperenim prstom, u seoskom mentalitetu koji nije navikao stvarati nove vrijednosti ili ih nadograđivati, već ih prodavati ostavljajući u proračunu samo minimum neophodan za golo preživljavanje. Zvuči li vam poznato?
U hrvatskoj javnosti kao opinion-maker ne djeluje niti jedan intelektualac koji je završio medicinu i bavi se njom, a da već nije omraženi političar, više ili manje; čast izuzecima. Alojz Ihan osvojio je 1985. godine Goranov vijenac, sa zbirkom „Srebrnjak“. Danas je redovni profesor makrobiologije i imunologije na Medicinskom fakultetu Univerze v Ljubljani, za kojim je više od 20 naslova iz beletristike, a kod Študentske založbe objavio je roman „Romanje za dva in psa“ 1998. godine. Tako nam zbirka eseja „Državljanski eseji“, kao pogled iz susjedstva, može biti i na promemoriju.
Izdavačka kuća Študentska založba i njezina biblioteka Koda, osnovana 1996. godine, a pod uredničkim vodstvom Aleša Štegera, objavljuje birane prijevode postmoderne, ‘teorijske’ i tranzicijske misli, ali i klasike, poput ovogodišnjeg izdanja „Fragmenata predsokratikov“ u tri knjige na preko 2000 stranica do Groysovog „Uvoda v antifilozofijo“. Tu su i djela Baudrillarda, Bachelarda, Benjamina, Deborda, Deleuzea, Deleuzea s Gatarijem, Foucaulta, Nancyja, Quignarda i Simmela, te naposljetku i domaćih autora, od Erjavca i Gržiničeve do Janeza Strehavca i Stojana Pelka. Ime Alojza Ihana, pjesnika i prozaika, specijalista klasične makrobiologije po struci, u ovoj biblioteci pojavljuje se po drugi put, nakon zbirke eseja „Deset božjih zapovedi“ iz 2000. godine.
Tematske preokupacije kojima se Ihan bavi u jedanaest izabranih eseja, razvidne su već iz podnaslova knjige „O fiziologiji ljudske moralnosti“ što će posredno podsjetiti na Ničeov polemički spis „Uz genealogiju morala“ i čitateljstvu dati dodatni rakurs za etičku problematiku koja spada u posljednja obranjiva područja građanskog identiteta. Već na početku ošinuti će čitatelja s novim čitanjem aristotelijanske definicije čovjeka, time da je „moral moždani procesor, koji s osjećajem ‘mirne savjesti’ najavljuje, da nas okolica radi naših postupaka neće odbaciti“. Autor s kirurškom preciznošću secira fiziologiju našeg morala i društvene okolice, radi kojih čovjekov moralni procesor ostaje smiren, a ‘savjest čista’ – čak i kod direktora, kojem se čini normalno prisvojiti ‘svoju’ tvornicu, čak i pri bankaru, kojem se čini normalno dobiti nagradu za potpuno propali kredit, čak i pri ‘redovno zaposlenom socijalističkom’ novinaru, kad njegovi honorarni kolege dobivaju pet puta manje za jednako djelo, čak i pri sindikalcu, koji do točke ustraje na ‘pravima’ socijalističkih radnika, iako s time stvara socijalni apartheid i kanibalizam spram vlastitih potomaka.
S obzirom da je sfera djelovanja ovog pedesetogodišnjeg autora pratila dobro poznatu dijagnozu pretvorbe iz državnog vlasništva u društveno, a potom u privatno, može se reći da Ihan-esejist ima relativno lake mete. Iako, poveznica ovih jedanaest eseja, da se i Slovenija, kao zemlja pred bankrotom pridružila neslavnoj skupini mediteranskih zemalja i ujedno učinila bumerang-povratak na prag balkanskih pustinja – nije najlakše probavljiva. Vanjski se dug Slovenije također mjeri u desetcima milijardi eura iz kojih se otisnula kao prva pionirka dostojna europskog sazviježđa. Netko tu treba podvući crtu, a tko će to bolje učiniti od javnog intelektualca koji se u svakodnevnom opisu radnog mjesta susreće s tretiranjem pojedinaca radi njihova liječenja.
Osnovni problem Slovenije, dakle, Ihan pronalazi u nepristajanju na suočavanje sa stvarnošću, odnosno već s uperenim prstom, u seoskom mentalitetu koji nije navikao stvarati nove vrijednosti ili ih nadograđivati, već ih prodavati ostavljajući u proračunu samo minimum neophodan za golo preživljavanje. Zvuči li vam poznato? U eseju naslovljenom „Tisuću zdravica i jutro nakon“ objašnjava poslovni mentalitet Rusa, zatim Arapa i Židova, Anglosaksonaca, te se približava Konstantinovićevu terenu, djelu „Filozofija palanke“. Govori se o „kolektivizmu seoskog morala koji se samopodrazumijevajuće suprotstavlja individualizmu nastojeći ga stigmatizirati“, stvarajući tako „bipolarnu kulturu međusobnih stigmatizacija“. Dalje>>