Anđelo Jurkas priveo je na obavijesni razgovor Matiju Habijanca, nekad poznatog kao jedinog člana Marshmallowa, a danas predvodnika proširene verzije vlastitog benda – The Marshmallow Notebooks.
Ljubiteljima i kopačima domaćeg undergrounda ma koliko taj termin bio svojevrsnim oksimoronom jer dojam je da na našoj sceni i nema nekog osobitog upgrounda, tvoj rad već više od desetljeća nije nepoznanica. Kada i zašto uzimaš gitaru u ruke? Zašto isključuješ elektriku? I na poticaj kojih bendova krećeš biti crno pače domaće glazbene scene? Mislim pritom na ustrajavanje sa svim svojim značajkama koje su primjetne od prvih snimaka do danas – skladateljska briga prema melodijama, nježniji pristup glazbi, oslonac na baznim akrodima koji uvijek zazvuče smisleno a ne maniristički…
Zdravo Anđelo, hvala na lijepim riječima. Gitaru uzmem u ruke skoro pa svakodnevno, kako bih je malo svirao, a usput i malo pjevušio o stvarima koje mi se događaju. Svaka moja pjesma je na neki način, koliko god patetično to zvučalo, stranica dnevnika i vjerujem da postoje puno zdraviji načini da se provede neko lijeno poslijepodne, ali ja si i dalje ponekad volim odsvirati i otpjevati nekoliko random pjesmica koje će me instantno katapultirati u devedestosmu, dvijeičetvrtu ili dvijeidesetu. Pravi pravcati vremenski stroj. Ne isključujem elektriku, pogotovo kad sviram s bendom, ali doma mi je nekako prirodnije, a i zgodnije, u ruke uzeti akustičnu gitaru. Jedan pokret rukom i već sviram neku stvar.
Što se tiče stila, a i pristupa, još od devedesetih nekako najviše volim bendove s etikete Merge Records. Glavni krivac bi po tome definitivno bio Mac McCoughan, osnivač etikete i vođa divnih Superchunk, koji je u doba kad sam počinjao izdavati fanzin (to vam je, draga djeco, bilo nešto poput bloga, ali na papiru koji si onda trebao fotokopirati kod tete u fotokopiraonici) i kazete na svojoj improviziranoj etiketi Stain Records objavljivao krasne sobne albume svog one-man projekta Portastatic. Tko zna, doduše, kad bih saznao za svo to blago koje se krije na Mergeu i, naravno, raznim drugim etiketama, da nije bilo Mučnjaka i Hadžija čiji su fanzini i glazbeni ukusi također imali, rekao bih, presudan utjecaj na mene. Što se baznih akorada tiče, pa ne sviram jazz nego melankoličnu pop muziku.
Zagorski brit pop. Koje je kulturno zaleđe i koje su pop kulturne reference iz civilnog života utjecale na tvoj glazbeni izraz? I lirski također?
Iskreno, mislim da si jedan od rijetkih koji bi moju muziku tako okarakterizirali. Zagorski brit pop, veliš? Zagorski zato što sam prvih osamnaest godina svog života živio u Krapini? Brit? Ne znam, jedni kažu da sam americana, ti kažeš da sam brit pop, ja uglavnom koristim termin indie pop, a na kraju će ispasti da je sve to samo punk ili barem rokenroul. Zbilja ne znam “koje su pop kulturne reference iz civilnog života” utjecale na moj “glazbeni i lirski izraz”. Prva glazba koju sam čuo i baš zavolio bili su Beatlesi čiji sam “White Album” slušao na tatinom gramofonu, u kući je uvijek bilo raznih instrumenata jer mi je mama radila kao učiteljica glazbenog u osnovnoj školi, pa sam onda početkom devedesetih skužio da Dadin stariji brat Robi ima brdo kazeta i da mu je cijela soba obljepljena posterima iz Brava – kod njega sam prvi put čuo Pixiese, Breederse, Pumpkinse, Femmese, Cavea, Carter USM, Sonic Youth, Dinosaur Jr., Pavement, Teenage Fanclub, Throwing Muses, The Boo Radleys, Belly i još stotine i stotine genijalnih bendova…
U srednjoj školi sam već imao poprilično jasnu viziju kakvu muziku volim slušati i želim raditi – uostalom, uz Mučnjakov, Hadžijev i još hrpetinu drugih fanzina izlazili su Heroina Nova, Nomad, Arkzin, Homo Volans, pa i Feral i još dosta časopisa djelomično ili u potpunosti posvećenih glazbi – a bio sam i te sreće da sam kao srednjoškolac imao sasvim dovoljno dragih i pametnih prijateljica i prijatelja s kojima sam mogao razgovarati o omiljenim albumima, ali i knjigama, filmovima i serijama. Razgovori o R.E.M., Kim Deal, Stephenu Malkmusu, Becku i Abbey Roadu prirodno su se nastavljali na razgovore o Salingeru, Kerouacu, Vonnegutu, Austeru, Hornbyju, Jarmuschu, Lynchu, Kaurismakiju, Tarantinu, Allenu… Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
