Joe Bonamassa, američki gitarist i pjevač, održao je 2. listopada koncert u Domu sportova pred oko 2.500 gledatelja. Ovaj 36-godišnji gitarski blues virtuoz posjetio je Zagreb u sklopu svoje turneje na kojoj promovira svoj deseti studijski album ‘Driving Towards the Daylight’.
Joe Bonamassa četvrta je generacija glazbenika u svojoj obitelji, a prvu gitaru zasvirao je sa samo četiri godine. U sedmoj godini života svirao je Hendrixa i Stivie Ray Vaughana, a od 12. godine ne silazi s pozornice na kojoj je do danas nastupio s brojnim blues i rock legendama poput B.B. Kinga, Erica Claptona, Joea Cockera, Stevea Lukathera, Teda Nugenta i mnogih drugih.
Koncert u Zagrebu Bonamassa je otvorio sam na akustičnoj gitari odsviravši kratku ali efektnu „Palm Trees Helicopters and Gasoline“. Zatim su mu se pridružili bubnjar na bongosima i klavirist kako bi izveli „Seagull“, grupe Bad Company. Nastavio je s „Jelly Roll“, obradom jazz basiste Charlesa Mingusa. Na kraju akustičnog dijela koncerta odsvirao je autorske uratke „Athens to Athens“ i „Woke Up Dreaming“ te s lakoćom pokazao svoje suvereno vladanje akustičnom gitarom u najrazličitijim štimovima.
Električni dio počeo je u sporom, teškom ritmu koji će uglavnom obilježiti preostalih sat i pol svirke. Nakon autorske „Dust Bowl“ usljedila je obrada „Who’s Been Talking?“, Howlina Wolfa. Poslije je nanizao tri svoje uspješnice „Dislocated Boy“, „Driving Towards the Daylight“ i „Slow Train“, tjekom kojih su priliku za pokazivanjem zavidne muzičke vještine dobila i preostala tri člana benda. Omage nedavno preminulom Garryju Mooreu odao je izvedbom njegove balade „Midnight Blues“. Zanimljiv je bio izbor pjesme „Look on Yonder Wall“, Jamesa Clarka, koja govori o mladiću koji je izbjegavši mobilizaciju u Drugi svjetski rat u domovini ostao „tješiti“ udanu ženu čiji je muž na frontu. Kraj službenog dijela koncerta odradio je spajanjem pjesme „Song of Yesterday“ i teme „Who Is Who“, grupe Who. „Song of Yesterday“, pjesma je projekta Black Country Communion u sklopu kojeg je Bonamassa skupa s Glenn Hugesom, Jasonom Bonhamom i Derek Sherinanom snimio dva albuma u razdoblju od 2009. do 2011. Na bisu je izveo „Sloe Gin“, Tima Curryja i vlastitu „Ballad of John Henry“ čime je završen dvosatni koncert.
Joe Bonamassa trenutno u svijetu uživa status jednog od najboljih blues gitarista srednje generacije. Njegovo sviračko umijeće je impresivno. Zapanjujuće je precizan, čist i čvrst. Gitarom tehnički vlada puno suverenije od svojih uzora, kao što su Jimmy Page, Eric Clapton, Jeff Beck, pokojni Paul Kossof i drugi bijeli blueseri. No koliko ih je pretekao u vještini ruku toliko je zaostao za njihovim žarom i razumijevanjem glazbe. Stoga su mu pjesme predvidljive i jedna drugoj nalik. Da ispliva iz kalupa nije mu pomogao ni izbor obrada jer je odabrao pjesme slične svojima ili ih je prilagodio svom monotonom opusu. Za blues izvođača nedostaje mu i dobra doza topline što su dodatno pojačali njegov hladan look i držanje te premalo komunikacije s publikom.
Nedostatak je bio i čudan, da ne kažem bedast, raspored benda na pozornici: bubnjar i basist u lijevom, klavijaturist u desnom kutu, a na sredini pojačala. Tako je zbog vizualnog hira patio cjelokupni zvuk benda jer je zvuk bubnja dolazio sa strane, umjesto iz sredine.
Nakon dvosatnog koncerta izostao je osjećaj užitka u vrhunskoj glazbi. Ne znamo bili to popravile pjesme koje je izbacio iz repertoara. Naime, proučavajući set liste s drugih koncerata, vidi se kako je u Zagrebu Bonamassa odsvirao tri pjesme manje nego u drugim gradovima. Umjesto uobičajenih 19, publika je mogla čuti njih 16. Jesmo li mu se nešto zamjerili prošli put u Boogaloou?