Pickwick je šesteročlani bend iz Seattlea koji u tamošnjem muzičkom ekosustavu egzistira već neko vrijeme.
Do ožujka ove godine Pickwick se za svoj komadić etera grebao poprilično produkcijski opskurnim EP-ovima. Jedan takav, banalno nazvani „Myths“ izlazio je u ukupno tri volumena iako je snimljeni materijal skrpan u surrounding uvjetima dnevnog boravka čiju je akustičnost hvatala obična 8-track kaseta. Bio je to sadržajno i formativno kompletno raštiman projekt bez glave i repa, ali s prevelikim kurcem da bi mu bezbrižno okrenuli leđa. Pickwick se ipak, bez obzira na letimično prosvijetljene minute, sustavno topio u mediokritetu mastodontske indie scene u Seattleu, a od pomoći nije bilo ni koketiranje s folk americanom koju su, bogu hvala, jedne večeri ostavili na deponiju Joan Baez.
Te je večeri Galen Disston, frontman benda i jedan od onih vokala koji tonalitet Al Greena otprde ispod pazuha , šaltajući radio – stanice nabasao na stari soul klasik Sama Cookea „A Change Is Gonna Come“. Iz Cookeovih usta u Disstonove uši, promjena je na sporim božjim kolima došla i u Pickwick . Već sutradan, Disston je krenuo u proces reformatiranja zvuka. Za početak, odustalo se od neo folka.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=yULM3MMe1mo[/youtube]
Na postojeću srednjestrujašku indie gitarističku strukturu nadogradile su se masne ‘smoothsoul’ bas dionice, a dodana je i treća gitara koja je trebala osigurati blues akcent u čitavoj priči. Vezivno tkivo ovog aranžmana bit će vokal Galena Disstona, a debitantski LP plod Cookeove promjene. Godinu dana kasnije, u 2013., Pickwick ima debitantski album godine. Ono što jest istina to je da dobiveni „Can’t Talk Medicine“ ispada željeno dijete Dana Auerbacha i Nneke sa punom silom Nnekinog soul senzibiliteta i Auerbachovih ropskih riffova.
Ono što je već nakon drugog slušanja istina da je da se Pickwick profilno ne da locirati. Lajtmotiv ovog albuma su poprilično šizoidni tekstovi koje u većini slučajeva prati plesni up-tempo rhythm & blues ali iz one Motown ere, ne ove sranjske Johna Legenda. „Window Sill“ je, recimo, vesela pjesma o samoubojstvu koja izjednačava adrenalinsku euforiju slobodnog pada na betonski blok i klaustrofobični strah od smrti. A sve je to fino ukalkulirano s melodičnim ‘oh-oh-oh-oh’ refrenom i galopom bubnjeva koji vas tjeraju da odjebete od egzistencijalističkih spika i ritam pretpostavite tekstu.
Kao glavni singl albuma gurnuta je „Hacienda Motel“ , audio panorama kurve koja u zaboravljenom motelu ubija svoju mušteriju. I tu Pickwick odbacuje bespotrebno moraliziranje pa se fabula prepričava i iz pozicije ubojice i ubijenog, odnosno kurve i mušterije, a Disston pritom za Seattle Times izjavljuje kako je ‘riječ o pjesmi koja objektivno progovara o navikama koje nisu nužno ni dobre ni loše’. Kakva etika, kakvi bakarači. Nakićena oštrim gitarskim blues rezovima, klavijaturama čiji zvuk donekle podsjeća na gospelaste orgulje i s posebnom brigom zaokružena Disstonovim vokalnim i tekstualnim sposobnostima, „Hacienda Motel“ jednostavno je prelijepa. S druge strane, a na tragu suptilnih gospel elemenata koji su sami po sebi neizostavni u bilo kakvom neretardiranom soul aktu, „Well, Well“ je kardinalni primjer premise kako je manje više. Tako da postoji jedva primjetni zborski gospel back vokal i šmekersko bluzerski ‘bottle neck’ koji je u 2013. pod paskom moderne tehnologije ipak nešto rafirniraniji nego u Howlin’ Wolfa. Nažalost.
Pickwick u ovom konceptualnom i aranžerskom ludilu nije zaboravio ni na svoje ime. U prvoj polovici albuma nalazi se i nešto što se zove „Myths“, a što je zapravo traka od nekakvih minutu i pol koja figurira kao nekakva minuta šutnje za onaj karakterno nedefinirani bend koji je na početku ove priče izbacivao karakterno nedefinirane EP-ove. „Staged Names“, „Lady Luck“ u kolaboraciji sa Sharon Von Etton i „The Round“ uz gorespomenute numere heroji su ove ploče koja bez premca spada u najbolja muzička ostvarenja 2013.
Pazi, dakle, što Sam Cooke radi mrtav. A tek da je živ…
Ocjena: 9/10
(Small Press/Dine Alone, 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
