Sinoć se u Malom pogonu Tvornice kulture odvijala bučna promocija novog, ‘self-titled’ albuma Nežnog Dalibora. Unatoč činjenici da je njihov zadnji travanjski koncert u Malom pogonu bio besprijekoran i ljudima napunjen, činjenica je da je ovaj bio besprijekoran, ali ljudima nepopunjen.
A baš je publika nedostajala bendu, koji je scenski i više nego ekstrovertan. U jednom su trenutku tako, krajnje entuzijastično zamolili publiku da, eto, bar taj put, za neki korisni kurac i iskoristi te nabrijane ajfon kamere čime bi se baš fanovska fotografija ili snimak našli na njihovom novo-planiranom videospotu. Kažem, bilo je to krajnje entuzijastično. Palo mi je napamet parafrazirati Tijanića pa reći – Di ste, bre, vi ljudi? Onda bi netko drugi konstatirao – Na koncertu Molly Nilsson. Nakon egzistencijalističkih dilema prvog albuma, žanrovskog melting-pota drugog, treći studijski album donosi mir i konačno konstatiranje onoga što bend jeste, čime se vjerojatno da objasniti situacija da bend tek na trećem studijskom albumu izbaci ‘self-titled’. Ako ništa a ono stoga jer je ista praksa vezana ponajviše za prvijence kako bi se istim potezom izreklamiralo i ime diskografski debitantskog benda.
No na stranu kontemplacije oko imena, ono što se danima najavljivala kao svečana promocija, bila je sve samo ne svečana. Naročito nije bila svečana u onim trenutcima kada je takav bend kao što je Nežni Dalibora, dakle, bend s kapacitetom istinskih indie – heroja ovih prostora, jednostavno prisiljen sistematski vršiti PR kampanju sebe i svog muzičkog proizvoda tokom i nakon nastupa kao da je riječ o nekom ‘forever lonely’ pseudobendu. Inače, treći studijski album da se skinuti za 0 kuna jer je, kako to navodi bend – stvarnost. Dakle, ničeg svečanog nema u stvarnim okvirima takvog robovlasničkog preživljavanja. Ničeg svečanog, osim muzike. Kroz nešto više od pristojnih sat i pol vremena, Nežni Dalibor je pametno izmiješao sve gemove koje im se nude iz dosadašnje diskografske historije.
Album tako nije predstavljen u jednom šusu jer pred nešto više od pedesetak ljudi i nije najsretnije izazivati pad reakcije (premda se radi od tek 8 pjesama), već je isti nepažljivo odvagan sa kombinacijom starih hitova. Kažem nepažljivo jer su i učestali dogovori oko pjesama mogli proteći puno suptilnije, a taman kad bi se i dobio osjećaj da u dvorani obitava i više od nekoliko tuceta duša, Dalibor bi u tim trenutcima okrznuo atmosferu ili gorespomenutom PR kampanjom ili koncilom oko sljedeće pjesme. Svirka, čvrsta, jasna i s porukom. Fleksibilna samo onda kada ne treba da bude beskompromisna. Pa i onda kada Davor Sopić ode pišati tijekom koncerta.
Inače, čudi me ekipa koja svake godine otkriva toplu vodu u konstataciji da album zvuči uvjerljivije na pozornici. Pa to tako i mora biti. Čemu inače čitav koncept koncerta? Stoga, da, Nežni Dalibor je puno uvjerljiviji kada se znoji na pozornici nego kada se znoji u studiju. Što je kvaliteta autentičnog benda s autentičnim motivom da nešto i kaže u mikrofon. Ako ništa, studijski mi se „Vluz“ činio kao da ne pripada novom albumu. Od jučer mi je na ripitu. Svedeno na mikrokozmos, posljedica koja bi u utopiji u kojoj svaki bend ‘zvuči uvjerljivije na pozornici’ trebala biti pretpostavljena. Jer, čemu inače čitav koncept koncerta?