Frenetična ritam sekcija, komunikacije klavijatura i gitare, Kerrovo tipsko pjevanje, vozili su kroz pregled karijere. Doduše, moglo je izostati nekoliko stvari za koje bi minutaža koncerta bila zauzdana na podnošljiva dva sata, no tada bi govorili o ‘retro nam metn’o’ presedanu.
Obzirom na dosadašnje susrete uživo s jednim od najvećih rock artefakta osamdesetih, malo je bilo za vjerovati da su Simple Minds moćni stvoriti koncert za prepričavanje. Tim više jer je aktualna “Greatest Hits” turneja bila složena samo svirke radi, ne praćena nikakvim svježim studijskim materijalima, kakvima su znali “iznenaditi” tokom prošlog desetljeća i pol. Izgleda da je usprkos ne odviše lošim materijalima upravo to i bio bod u gostima zbog kojih su Jim Kerr, Charlie Burchill, Mel Gaynor i ostali svirači pobrali ovacije na rasprodanom koncertu u Maloj dvorani Doma sportova.
U prijevodu to bi značilo odsvirati dvoipolsatni set (s pauzom od desetak minuta poslije prvih 60 minuta svirke) na fantastičnom razglasu (jednom od ponajboljih na dvoranskim koncertima kojima sam zadnju dekadu prisustvovao u Hrvatskoj) i pritom razgaliti sve do jednog namjernika kako njihove, tako i mlađih generacija.
Frenetična ritam sekcija, komunikacije klavijatura i gitare, Kerrovo tipsko pjevanje, vozili su kroz pregled karijere. Doduše, moglo je izostati nekoliko stvari za koje bi minutaža koncerta bila zauzdana na podnošljiva dva sata, no tada bi govorili o “retro nam metn’o” presedanu.
Bend koji je posustao u bitci za rock and roll tron pustivši U2-u da nakon “Achtung Baby” odjašu diljem Amerike i ostatka svijeta, preselivši se na stadione, dok su Jim i društvo tonuli u sivilo devedesetih, nikad se više ne vrativši na nisku sjajnih albuma tijekom osamdesetih “Sons and Fascination/Sister Feelings Call” (1981), “New Gold Dream” (81/82/83/84) (1982), “Sparkle in the Rain” (1984), “Once Upon a Time” (1985), “Street Fighting Years” (1989).
U Zagrebu su sinoć otvarali s “Broken Glass Park” preko “Waterfronta”, gubljenja u prošlom stoljeću “Let There Be Love”, “Glittering Prize”, “Promised You A Miracle”, “Someone Somewhere In Sommertime”, čak i rijetko svirane na ovoj turneji “Mandela Day”, zgodne obrade “Dancing Barefoot” (Patti Smith), nizanja najvećih uspjeha i hitova, sve do zaključnog dijela koncerta predvidljivim ali efektnim redanjima “Don`t”, “American”, “See the lights”, “Love Song”, pa produženog bisa na kojem će the best offati “Alive And Kicking”, “Sanctify Yourself” i crescenda s “Ghostdancing” pretvorenog u “Gloriu” kao zadnjem poglavlju.
Ako se nije radilo o oproštajnoj turneji, čini se da jedni od prvoboraca osamdesetih, uz Depeche Mode, Duran Duran, još uvijek imaju prostora i publike bez problema rokati po zagrebačkim dvoranama. I to sasvim zasluženo jer njihovi najbolji dani i dalje odolijevaju testovima vremena.