Stvarni defekt u tim domaćim uratcima više nije bezazlen. On je vrlo brzo kondenzirao u osobnu nelagodu koja postaje glomazna, koja se grandiozno širi proporcionalno broju tih klipova i bubri sukladno svijesti o prividu njihove zabave.
Zagreb, Zadar, Split, Dubrovnik, Slavonski Brod, Šibenik, Blato, Zaprešić, Opuzen, Poreč, Opatija, Stari Grad, Čakovec, Osijek, Varaždin, Krk, Mursko Središće, Bjelovar, Suhopolje, Sisak, Vodice, Malinska, Belišće, Dugo Selo, Županja, Nova Gradiška, Virovitica, Prigradica, Sveti Martin Na Muri, Zlatar, Vinkovci, Petrinja, Karlovac, Rijeka, Požega, Tisno, Vela Luka, Murter. To su hrvatski ‘Happy’ gradovi i sela koja su pozdravila Pharellovu incijativu za demonstracijom kolektivne sreće, a čija je istoimena pjesma ove godine obilježila 20. ožujak dakle, Međunarodni Dan Sreće i dapače, postala službena himna tog mladog UN-ovog projekta.
Za početak valja reći da nigdje projekt nije uspio u onoj mjeri kako je uspio ovdje. Već površnim navigiranjem po YouTubeu uočite da je projekt na kraju krajeva uistinu globalan i zahvaća države i državice ali osim tih nekoliko većih gradova po zemlji , kotare i ledine najčešće ne bi potresala euforija. Na primjer, u slučaju Virginia Beacha, rodnog Pharellovog ‘sela’ od pola milijuna stanovnika, nije zabilježena nijedna civilna inicijativa za tako nečim. Štoviše, u čitavim Sjedinjenim Američkim Državama domovini idejnog tvorca u čijem je najmnogoljudnijem gradu i sjedište UN-a, dakle glavnog lobista projekta nisu zabilježene inicijative na gradskoj razini. U Kanadi isto tako. Projekt se nešto uspješnije afirmirao u Europi pa je tako Francuska sretna u Parisu, Nici, Touleousu, Strasbourgu, Montpellieru, Angersu i Nantesu. U Velikoj Britaniji dužnost su obavili samo u Londonu i u Glasgowu dok Talijani predvode nešto dulju listu od desetak gradova, između ostalog Rima, Napulja i Milana kao i Njemačka koja je plesala u Berlinu, Hamburgu, Munchenu.
Primjećujete dakle, da su sve ove zemlje duboko podbacile u broju sretnih općina i da se u tom smislu sa naših 37 plus s Prigradicom ne daju mjeriti. Podcrtavanjem Prigradice, naravno, ne mislim uvrijediti njene žitelje već istaknuti da je riječ o naseljenoj vali na Korčuli od nekih stotinjak duša usred sezone. Ako je uspješnost ovog projekta vrednovana količinom klipova koje izbaci pojedina zemlja, a nije, onda smo uvjerljivo prvi. Ako nije, onda bi nas nakon japanskog horora u režiji Turističke zajednice Nove Gradiške morali zaustaviti.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=y6Sxv-sUYtM[/youtube]
Stvarni defekt u tim domaćim uratcima više nije bezazlen. On je vrlo brzo kondenzirao u osobnu nelagodu koja postaje glomazna, koja se grandiozno širi proporcionalno broju tih klipova i bubri sukladno svijesti o prividu njihove zabave. U osjetljivom trenutku i površni bi promatrač i nepoznavatelj prilika, ako predvidi činjenicu da nijedno selo u blizini Šervudske šume nije snimilo svoj ponos, shvatio da su stanovnici Londona i Glasgowa za razliku od stanovnika Suhopolja i Tisnog uspjeli namjestiti lica onako kako ih originalno priželjkuje UN: iskreno sretnima. Pritom ne bi možda ni mislio da je život Londončana toliko poželjan koliko ovaj nije već bi prosto konstatirao da se ovdje i stimulacijom veselih melodija teško činiti sretan pa i na 5 minuta.
Pažljivom promatraču i poznavatelju prilika, to bi se činila kao nehotično ispričana tužna priča. U tom kuršlusu jedne vesele pjesme, straha od kamere i hiljadu tolstojevski tragičnih faca negdje na trećem videu uhvatio bi istinu koja je stvarni razlog nesklada onoga što je zamišljeno i onoga što jest, a čiji duh u svih 38 općina priznaje – ovo baš i nije naš đir.
Gomilanje tih videa učinilo je priču tek dodatno tragičnijom i mazohistička korelacija između broja klipova i njihove nemogućnosti da uhvate karakter pjesme zapravo je idealna alegorija periferije koja se vječno s nečim usuglašava, koja ne razumije foru i koja tako moli da bude skužena i unutra. Utjelovljena u jednom primjeru ona je idiot koji se smije vicu i nakon što je trenutak prošao. U tom je trenutku raskorak između sretne soulfull melodijice i naroda koji se upire da u evidentno mrtvilo duha unese makar simulaciju sreće, ako već ne samu sreću, toliki da u njega taman stane ova mala palanka za koju nikog nije briga i koja uskoro sebe neće moći ni da mrzi.