Future Classic nije zajebancija. Predivni, mali, izbirljivi diskograf čija se rezidencija smjestila pogledom od sidnijevske Opere, u Strawberry Hillsu – malom brežuljku, slatkom koliko mu i ime, već dvije sezone postiže brutalne rezultate u odvajanju žita od kukolja i na tome mu valja čestitati.
Strawberry Hills, izopćen iz australskih ruta Potemkinovih sela za turiste, jedno je od novih čvorišta tamošnjih muzičkih gibanja i migracija, ponajviše zahvaljujući Future Classicu koji je u svom dvorištu okupio autore poput Flumea, Paname, Charlesa Murdocha ili Jagwar Ma čiji ćemo singl “Uncertainty” izbačen upravo pod ovim labelom sigurno imati prilike čuti i uživo na Jarunu za nekih dvadesetak dana.
Od nedavno eto, tu je i Chet Faker, hipsterski Justin Timberlake koji se što u privatne ‘chill’ plejliste, što u radijski eter probio još 2011. viralnom obradom Blackstreetovog klasika “No Diggity” i koji je prošle godine s Flumeom odradio “Lockjaw EP” baš za Future Classic. Kad sam stoga tamo negdje u mrzlom prosincu čuo da je svoj debi odlučio prepustiti ušima ovih sposobnjakovića, činio se to kao opravdan i promišljen izbor. Ne sumnjamo da je svojim posljednjim igrama zaslužio, a u konačnici i dobio poziv stanovitih major labela, ali takav potpis, osim izdašnih financija nosi i često nepotreban teret marketinškog šušura koji pak Fejkeru s obzirom na već utvrđeni status manekena tzv. electro-soul fuzije i važnosti ove debi ploče nije trebao. Rezultat je zato više no dobar.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=aP_-P_BS6KY[/youtube]
“Built On Glass” kao naslovno ime ne valja uzeti doslovno. Premda je Faker nabrijan na jazz fuziju i Cheta Bakera, stvari ipak nisu tako komplicirane i čitava je ploča jedna stabilna struktura u kojoj je fragilan tek njegov vokal. Fuzzy saksofon, drum machine snižen na spore, rastegnute otkucaje, prateći kor i jazzom premazane klavijature, sve su to već viđene dekonstrukcije i dokazano komplementarni elementi koji se harmonički manje-više prirodno nadopunjuju i koji si provjereno pašu. Da stvari učini klasičnim, Faker si je osigurao i gostovanje crnačkog vokala utjelovljenog u figuri prelijepe Kilo Kish koja je na funkičnoj “Melt” ( backvokali jezivo podsjećaju na Jungle) zaokružila lijepu i ne baš sad toliko viđenu priču koliko se teoretski čini na prvu. Većina je s istim kartama odigrala puno lošiju partiju nego Faker, ne zbog aritmičnosti kombiniranih žanrovskih fragmenata koliko radi rupetine koju inače popuni elementarni muzički genij, kod Fakera svakako prisutan i u naizgled sporednom scenariju autoprodukcije ploče (Nick Murphy jest Chet Faker). U tom duhu valja svakako izdvojiti numere poput već opjevanog najavnog singla “Talk Is Cheap” zbog koje će ova recenzija zaraditi zub višu ocjenu, ali i dragulja koji nisu na prvoj crti, poput “Gold” sa startnim gospel ‘clapping’ ritmom, “To Me” ili “1998” u kojoj se dotad prigušene jazz tipke transformiraju u slatke house akorde koji ne odudaraju od stvorenog ‘kanabisoidnog’ ambijenta ploče, praksa koju nam sve češće pokazuju i neki novi, modificirani EDM hitovi.
Na osnovu nekih njegovih što prijašnjih, što recentnijih intervjua dalo bi se i zaključiti da je upravo ‘vutra’ poslužila kao modus operandi u stvaralačkom procesu pa upravo zato, da bi se ploča uistinu čula – valja poći od iste metode kojom se poslužio i njen otac. Sve ostalo bilo bi, naravno, licemjerno i kontra boljitka umjetnosti.
Ocjena: 8/10
(Future Classic, 2014.)