Što možemo iščitati iz stanja u kojem smo se zatekli…
Tko je iole odavde prekoračio granicu prema zapadu i dobacio samo do Italije ili Austrije sigurno je mogao primijetiti rasnu šarolikost po ulicama gradova, a možda i činjenicu da kad dođete u Beč da vam njemački jezik nije potreban za sporazumijevanje, jer gdje god banuli naći će se netko tko će vas odmjeriti od glave do pete i u par sekundi znati odakle ste i obratiti vam se na našem jeziku (namjerno je ovdje napisan ‘naš jezik’ jer to je onaj koji svi jako dobro razumijemo). Što misiliti o onima s ovih geografskih prostora koji su to i uočili, a nisu se zapitali, kako to da u te dvije spomenute države ne postoji nešto što bi trebalo pozivati na nekakve nacionalne alarme? Jesu li se ikada zapitali o granicama tolerancije i kakva bi bila situacija da se u našim metropolama možete sasvim uredno sporazumijevati na kurdskom, urdu ili hindu jeziku? A trebali bi se zapitati. Jer u takvu Europu smo dobrovoljno ušli, i nismo ušli da bi se zatvorili, već otvorili.
Po logici stvari koje, dakle, vidimo samo u bližem okruženju, neminovno je da nas očekuje identična multietnička situacija. Samo je pitanje vremena, to jest dogodit će se kada kao društvo u velikoj većini toga postanemo svjesni i kada riješime neke krucijalne stvari sami sa sobom, a to je ima li više kruha od ekonomije ili politike. Situacija s valom izbjeglica, ponajviše iz Sirije, ali i iz ostatka razrušenog svijeta veliki je test našeg karaktera kao nacije, jer on neće prestati u dogledno vrijeme. Val je odavno krenuo, a nas je konkretno zapljusnuo prije nekoliko dana. On također ima neke svoje makro trendove i pokazatelje zbog kojeg će se i nastaviti, jer epicentri razrušenih društava diljem sjeverne Afrike i Azije su daleko od smirivanja.
Semantički problem između nas i izbjeglica trajao je svega jedan dan zahvaljujući tome što se raspao službeni plan prihvata (ako je uopće i postojao), te je opet veliki dio tereta u pomaganju na sebe preuzeo volonterski duh velikog broja ljudi spremnih pomoći, a koji je sada već daleko uhodaniji jer je svoju testnu fazu prošao s pomaganjem unesrećenima od poplava u cijelog regiji prošle godine. Taj semantički problem narazumijevanja sastojao se u tome da se službena vlast pripremala ispuniti dogovorenu kvotu prihvata izbjeglica, da bi ubrzo postalo jasno da su ti ljudi samo u prolazu prema Njemačkoj i drugi zemljama europskog sjevera i zapada i da ne gledaju na EU kao na jedinstveni teritorij. Kad je to postalo jasno, pritisak je popustio.
U svemu tome pojavio se jedan novi element. Od desetine tisuća njih svega jedna žena zatražila je azil u Hrvatskoj za sebe i svoju obitelj. Svi ostali samo ponavljaju: „Njemačka i sloboda“, a oni s boljim poznavanjem engleskog jasno su u televizijske kamere izjavili kako znaju da je kod nas situacija teška i da tu ne vide budućnost. Ako je nešto pljuska vlastitim iluzijama o značaju i veličini, to je kad ti osoba čiji je cijeli život spao na jednu vrećicu stvari tako nešto kaže. Istina u lice. Dok više od deset tisuća njih svojim postupkom ‘samo prolaska’ to i dokazuju. Nije isto to i kad o istoj temi pričaju stručnjaci, turisti i političari. To je taj element otvaranja očiju. A pravo pitanje koje trebaju postaviti razni dušebrižnici i ksenofobi koji žele zaštiti ‘naše vrijednosti i naš način života’ jest: „Koje su to vrijednosti i koji način života?“
Zašto osobe koje su prehodale dvije tisuće kilometara i strahovale od utapanja u Mediteranu po kojem su plovili natiskani u kojekakvim čamcima ne bi ni svoju vrećicu žrtvovale za te naše ‘vrijednosti’ i ‘način života’? Velikoj većini njih, posebice onima koji su, kako je to već javno izrečeno, pokazali svoje veliko srce osjećaju jako dobro da je razlika između njih i nas, uglavnom što naši migranti ne idu u zbjegovima, nego se plati karta prema željenoj destinaciji za novi početak u bijelome svijetu. Ruksak, kofer ili vrećica… Samo je igra detalja.
Kako nas vidi Europa? Ne u ovom trenutku, već općenito? Evo jedan mali detalj. Londonski aerodrom Heatrow. Terminal s kojeg se polijeće prema SAD-u izgleda kao robna kuća, od sjaja ponude raznorazne robe i ne vidite gdje ćete se čekirati. Mislite da se čekirate u Harrodsu. Terminal s kojeg letite prema Latviji, Mađarskoj, Estoniji, Hrvatskoj, Bugarskoj i sličnim novopridošlim državama EU (iako su neke već desetljeće u njoj) pregrađen je jeftinim panelima, izgleda zapušteno i zaboravljeno, nema dućana, samo jedan oveći kafić. Nema razlike spram bilo kojeg većeg autobusnog kolodvora na Balkanu. Pametnom dosta.
Pravo pitanje je zašto smo u takvoj situaciji u kojoj državica od 4,5 milijuna stanovnika koja uz to ima izlazak na toplo mediteransko more nije u stanju priskrbiti svima uvjete za život i rad, čak štoviše, ne za sve, već da treba i uvoziti radnu snagu? Tko nam je to ‘omogućio’? Jesu li to oni što nam daju kredite? Oni što nam otvaraju kupovne centre, pa se valjda u dogovoru s onima iz vlasti sprdaju s nama u akcijama „Kupujmo hrvatsko“, jer možete provesti pola dana u centru i ne naći ništa hrvatsko. Nisu hrvatske ni kute što ih nose blagajnice, a mi zatvaramo tekstilnu industriju. Jesu li to ovi što ih biramo na izborima? Zašto nam se daju krediti, ali ne i poslovi s kojima bi te kredite normalno servisirali? Je li stvar u tome što ovdašnji građani u vlasništvu imaju najveći postotak nekretnina i zemljišta za razliku od cijele nam EU? Je li to možda treba dobiti za male pare ili deložacijama?
Dolazak, pardon prolazak, Sirijskih i emigranata iz drugih zemalja nešto je što bi trebalo biti katalizator upravo za postavljanje tih pitanja i njihovo rješavanje. Glupo je misliti da nas stampedo izbjeglica može uništiti, čak i ovako dok smo na koljenima. Treba se zapitati na kakvim smo to temeljima kad ‘plan’ pukne za jedan dan. I to nije prvi put. Pukne svako malo. Uistinu je dirljivo i značajno koliko smo spremni pomoći drugima u nevolji u potpuno partizanskim uvjetima, a nespremni smo pomoći sami sebi u krucijalnim stvarima. Jer što će nam institucije poput Crvenog križa kad ona svoje zalihe potroši za jedan dan (i u tom trenutku) na nekih osam tisuća izbjeglica? Jedina stvar koja se iz toga iščitava jest da sadašnji sistem pomoći za naš cijeli teritorij ne može pomoći niti jednoj općini u nevolji. U takvoj situaciji ispada da je učinkovitiji improvizirani centar sakupljanja i slanja pomoći iz jednog rock kluba u glavnom gradu dok se volonteri i darivatelji organiziraju preko internetske društvene mreže gdje se iz minute u minutu može točno pratiti što se i u kojem trenutku treba skupljati i dopremati unesrećenima koji na granici čekaju vlak bez voznog reda da krenu dalje u zastarjelim vagonima koje je odavno trebalo rashodovati, kao što su u stanju biti na vezi s volonterima iz Srbije, Slovenije, Austrije…
Dakle ljudi kojima to nije ‘opis radnog mjesta’ organiziraju se u par dana učinkovitije od profesionalaca koji očito plaću primaju za kukanje, jer to je nažalost sistem u kojem živimo i gdje smo se navikli da se kukanjem nešto dobiva. I to kukanje spada u naše temeljne vrijednosti. Vidi se to također i po onima koji u izbjeglicama vide teroriste. U biti ne vide teroriste, već nekog tko bi mogao kukati glasnije, a time i više dobiti nego što dobivaju ‘dežurne kukavice’. Salto mortale stereotipnih očekivanja jest da migranti ne kukaju, kako bi inači mi kukali u toj nenormalnoj situaciji, već samo hoće proći uz najmanje mogućih problema i njima i nama.
Nas čeka ‘veliko pospremanje’ i to ćemo morati učiniti sami, od temeljnih vrijednosti do efikasnosti, i nikakve bodljikave žice nas ne mogu spasiti. Na sreću veliki je korak naprijed što ih nismo ni postavili (jer jednostavno ne možemo), moramo se naučiti nositi i s migrantima i emigrantima, jer od svih ovih što prolaze kroz naš teritorij dobar dio njih će za nekoliko godina postati građani Njemačke. To je slika današnje Europe, ali je slika i zatvaranje granice ponajviše država bivših članica Varšavskog pakta, samo što njima u goste nitko neće, jer i oni nose duboke traume i stvari gledaju iz nacionalnih rakursa koji datiraju iz vremena prije drugog svjetskog rata. Mi smo imali drugu priču, kao što je imamo i sada. Vrijeme velikog odmora od pameti u maloj zemlji približilo se kraju. Izbjeglička kriza, samo je ogledalo naše krize.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
