Izbjeglički val u Hrvatskoj – ogledalo naše krize

Što možemo iščitati iz stanja u kojem smo se zatekli…

Tovarnik, 19. rujna 2015. (Foto: Luka Juranić)
Tovarnik, 19. rujna 2015. (Foto: Luka Juranić)

Tko je iole odavde prekoračio granicu prema zapadu i dobacio samo do Italije ili Austrije sigurno je mogao primijetiti rasnu šarolikost po ulicama gradova, a možda i činjenicu da kad dođete u Beč da vam njemački jezik nije potreban za sporazumijevanje, jer gdje god banuli naći će se netko tko će vas odmjeriti od glave do pete i u par sekundi znati odakle ste i obratiti vam se na našem jeziku (namjerno je ovdje napisan ‘naš jezik’ jer to je onaj koji svi jako dobro razumijemo). Što misiliti o onima s ovih geografskih prostora koji su to i uočili, a nisu se zapitali, kako to da u te dvije spomenute države ne postoji nešto što bi trebalo pozivati na nekakve nacionalne alarme? Jesu li se ikada zapitali o granicama tolerancije i kakva bi bila situacija da se u našim metropolama možete sasvim uredno sporazumijevati na kurdskom, urdu ili hindu jeziku? A trebali bi se zapitati. Jer u takvu Europu smo dobrovoljno ušli, i nismo ušli da bi se zatvorili, već otvorili.

Po logici stvari koje, dakle, vidimo samo u bližem okruženju, neminovno je da nas očekuje identična multietnička situacija. Samo je pitanje vremena, to jest dogodit će se kada kao društvo u velikoj većini toga postanemo svjesni i kada riješime neke krucijalne stvari sami sa sobom, a to je ima li više kruha od ekonomije ili politike. Situacija s valom izbjeglica, ponajviše iz Sirije, ali i iz ostatka razrušenog svijeta veliki je test našeg karaktera kao nacije, jer on neće prestati u dogledno vrijeme. Val je odavno krenuo, a nas je konkretno zapljusnuo prije nekoliko dana. On također ima neke svoje makro trendove i pokazatelje zbog kojeg će se i nastaviti, jer epicentri razrušenih društava diljem sjeverne Afrike i Azije su daleko od smirivanja.

Semantički problem između nas i izbjeglica trajao je svega jedan dan zahvaljujući tome što se raspao službeni plan prihvata (ako je uopće i postojao), te je opet veliki dio tereta u pomaganju na sebe preuzeo volonterski duh velikog broja ljudi spremnih pomoći, a koji je sada već daleko uhodaniji jer je svoju testnu fazu prošao s pomaganjem unesrećenima od poplava u cijelog regiji prošle godine. Taj semantički problem narazumijevanja sastojao se u tome da se službena vlast pripremala ispuniti dogovorenu kvotu prihvata izbjeglica, da bi ubrzo postalo jasno da su ti ljudi samo u prolazu prema Njemačkoj i drugi zemljama europskog sjevera i zapada i da ne gledaju na EU kao na jedinstveni teritorij. Kad je to postalo jasno, pritisak je popustio.

U svemu tome pojavio se jedan novi element. Od desetine tisuća njih svega jedna žena zatražila je azil u Hrvatskoj za sebe i svoju obitelj. Svi ostali samo ponavljaju: „Njemačka i sloboda“, a oni s boljim poznavanjem engleskog jasno su u televizijske kamere izjavili kako znaju da je kod nas situacija teška i da tu ne vide budućnost. Ako je nešto pljuska vlastitim iluzijama o značaju i veličini, to je kad ti osoba čiji je cijeli život spao na jednu vrećicu stvari tako nešto kaže. Istina u lice. Dok više od deset tisuća njih svojim postupkom ‘samo prolaska’ to i dokazuju. Nije isto to i kad o istoj temi pričaju stručnjaci, turisti i političari. To je taj element otvaranja očiju. A pravo pitanje koje trebaju postaviti razni dušebrižnici i ksenofobi koji žele zaštiti ‘naše vrijednosti i naš način života’ jest: „Koje su to vrijednosti i koji način života?“

Zašto osobe koje su prehodale dvije tisuće kilometara i strahovale od utapanja u Mediteranu po kojem su plovili natiskani u kojekakvim čamcima ne bi ni svoju vrećicu žrtvovale za te naše ‘vrijednosti’ i ‘način života’? Velikoj većini njih, posebice onima koji su, kako je to već javno izrečeno, pokazali svoje veliko srce osjećaju jako dobro da je razlika između njih i nas, uglavnom što naši migranti ne idu u zbjegovima, nego se plati karta prema željenoj destinaciji za novi početak u bijelome svijetu. Ruksak, kofer ili vrećica… Samo je igra detalja.

Kako nas vidi Europa? Ne u ovom trenutku, već općenito? Evo jedan mali detalj. Londonski aerodrom Heatrow. Terminal s kojeg se polijeće prema SAD-u izgleda kao robna kuća, od sjaja ponude raznorazne robe i ne vidite gdje ćete se čekirati. Mislite da se čekirate u Harrodsu. Terminal s kojeg letite prema Latviji, Mađarskoj, Estoniji, Hrvatskoj, Bugarskoj i sličnim novopridošlim državama EU (iako su neke već desetljeće u njoj) pregrađen je jeftinim panelima, izgleda zapušteno i zaboravljeno, nema dućana, samo jedan oveći kafić. Nema razlike spram bilo kojeg većeg autobusnog kolodvora na Balkanu. Pametnom dosta.

Pravo pitanje je zašto smo u takvoj situaciji u kojoj državica od 4,5 milijuna stanovnika koja uz to ima izlazak na toplo mediteransko more nije u stanju priskrbiti svima uvjete za život i rad, čak štoviše, ne za sve, već da treba i uvoziti radnu snagu? Tko nam je to ‘omogućio’? Jesu li to oni što nam daju kredite? Oni što nam otvaraju kupovne centre, pa se valjda u dogovoru s onima iz vlasti sprdaju s nama u akcijama „Kupujmo hrvatsko“, jer možete provesti pola dana u centru i ne naći ništa hrvatsko. Nisu hrvatske ni kute što ih nose blagajnice, a mi zatvaramo tekstilnu industriju. Jesu li to ovi što ih biramo na izborima? Zašto nam se daju krediti, ali ne i poslovi s kojima bi te kredite normalno servisirali? Je li stvar u tome što ovdašnji građani u vlasništvu imaju najveći postotak nekretnina i zemljišta za razliku od cijele nam EU? Je li to možda treba dobiti za male pare ili deložacijama?

Dolazak, pardon prolazak, Sirijskih i emigranata iz drugih zemalja nešto je što bi trebalo biti katalizator upravo za postavljanje tih pitanja i njihovo rješavanje. Glupo je misliti da nas stampedo izbjeglica može uništiti, čak i ovako dok smo na koljenima. Treba se zapitati na kakvim smo to temeljima kad ‘plan’ pukne za jedan dan. I to nije prvi put. Pukne svako malo. Uistinu je dirljivo i značajno koliko smo spremni pomoći drugima u nevolji u potpuno partizanskim uvjetima, a nespremni smo pomoći sami sebi u krucijalnim stvarima. Jer što će nam institucije poput Crvenog križa kad ona svoje zalihe potroši za jedan dan (i u tom trenutku) na nekih osam tisuća izbjeglica? Jedina stvar koja se iz toga iščitava jest da sadašnji sistem pomoći za naš cijeli teritorij ne može pomoći niti jednoj općini u nevolji. U takvoj situaciji ispada da je učinkovitiji improvizirani centar sakupljanja i slanja pomoći iz jednog rock kluba u glavnom gradu dok se volonteri i darivatelji organiziraju preko internetske društvene mreže gdje se iz minute u minutu može točno pratiti što se i u kojem trenutku treba skupljati i dopremati unesrećenima koji na granici čekaju vlak bez voznog reda da krenu dalje u zastarjelim vagonima koje je odavno trebalo rashodovati, kao što su u stanju biti na vezi s volonterima iz Srbije, Slovenije, Austrije…

Dakle ljudi kojima to nije ‘opis radnog mjesta’ organiziraju se u par dana učinkovitije od profesionalaca koji očito plaću primaju za kukanje, jer to je nažalost sistem u kojem živimo i gdje smo se navikli da se kukanjem nešto dobiva. I to kukanje spada u naše temeljne vrijednosti. Vidi se to također i po onima koji u izbjeglicama vide teroriste. U biti ne vide teroriste, već nekog tko bi mogao kukati glasnije, a time i više dobiti nego što dobivaju ‘dežurne kukavice’. Salto mortale stereotipnih očekivanja jest da migranti ne kukaju, kako bi inači mi kukali u toj nenormalnoj situaciji, već samo hoće proći uz najmanje mogućih problema i njima i nama.

Nas čeka ‘veliko pospremanje’ i to ćemo morati učiniti sami, od temeljnih vrijednosti do efikasnosti, i nikakve bodljikave žice nas ne mogu spasiti. Na sreću veliki je korak naprijed što ih nismo ni postavili (jer jednostavno ne možemo), moramo se naučiti nositi i s migrantima i emigrantima, jer od svih ovih što prolaze kroz naš teritorij dobar dio njih će za nekoliko godina postati građani Njemačke. To je slika današnje Europe, ali je slika i zatvaranje granice ponajviše država bivših članica Varšavskog pakta, samo što njima u goste nitko neće, jer i oni nose duboke traume i stvari gledaju iz nacionalnih rakursa koji datiraju iz vremena prije drugog svjetskog rata. Mi smo imali drugu priču, kao što je imamo i sada. Vrijeme velikog odmora od pameti u maloj zemlji približilo se kraju. Izbjeglička kriza, samo je ogledalo naše krize.

Zadnje od Komentar

Idi na Vrh
X